PRIJAVA
Kakav je život izbjeglica u Bosni i Hercegovini, priča nam Fehim Omari, migrant iz Afganistana koji trenutačno boravi u Tuzli, odakle se nada da će stići u neku od zapadnih zemalja. Dom i obitelj je ostavio iza sebe davno i neizvjesno je kada će i gdje biti kraj njegovom putovanju. U međuvremenu, dijeli sudbinu stotina hiljada migranata koji su napustili svoje domove u potrazi za boljim životom.
Tipično jutro na željezničkoj stanici u Tuzli u posljednjih 18 mjeseci: umjesto vozova, promrzli ljudi koji su na otvorenom proveli i prethodnu noć. Svako jutro bude se s nadom da će im baš taj dan donijeti priliku da nastave put ka cilju, nekoj od zapadnih zemalja i boljem životu. Među njima je 37-godišnji Afganistanac Fehim Omari, čiji trnoviti put traje već dvije godine.
– Kada sam napustio Afganistan, a pobjegao sam od rata i siromaštva, prvo sam došao u Iran. Tamo su mene i još nekoliko migranata zarobili kriminalci. Tražili su novac da bi nas pustili. Tražili su puno novca, mi to nismo imali. Uspjeli smo pobjeći od njih nakon 3-4 mjeseca i nastavili smo prema Turskoj – priča Fehim.
Iz Turske je stigao u Grčku, zatim Makedoniju, Srbiju i na kraju Bosnu i Hercegovinu, Tuzlu. Nije imao mnogo novca i putovao je uglavnom pješice ili vozovima. Svaka granica bila je prepreka koju je savladavao po nekoliko puta, no nije odustajao.
– Nakon što sam ušao u Bosnu i došao u Tuzlu, situacija je bila potpuno drugačija. Ljudi su dobri i pomažu nam. Ostao sam s prijateljima ovdje dvije-tri semice, a zatim otišao u Bihać. Kada smo prešli hrvatsku granicu, njihova policija nas je uhvatila i vratila nazad. Nismo imali priliku zatražiti azil, prekršili su zakon. Sada smo ponovo u Tuzli – navodi on.
No, Fehim kaže i da će ponovno pokušati jer nema drugog izbora.
– Želim samo pronaći mir i priliku za život. U tim zemljama mogu zaraditi novac i pomoći svojoj obitelji. Idem u neku zemlju gdje mi može biti bolje. Italija, Francuska, Belgija… negdje gdje je jednostavnija procedura za azil – priča on.
Fehim je jedan od oko 13.000 migranata koji su do sada registrirani u Tuzli. Svakodnevno ih pristiže još po stotinjak. Spavaju na otvorenom, ispred autobuske i željezničke stanice, a hranu, odjeću i medicinsku pomoć dobijaju isključivo zahvaljući angažmanu volontera i nevladinih organizacija.
