PRIJAVA
Džingis Kan (Genghis Khan) bio je mongolski ratnik i vladar koji je stvorio najveće carstvo na svijetu – Mongolsko carstvo, tako što je uništavao pojedinačna plemena u sjeveroistočnoj Aziji.
Prema ovom vladaru svi su se odnosili sa strahopoštovanjem, a njegove osvajačke sposobnosti su nevjerovatne. Za jedne je on samo nemilosrdni osvajač koji je odgovoran za smrt više od 40 miliona ljudi. Međutim, drugi Mongoli tvrde da je on pogrešno prikazan kroz istoriju. Džingis Kan rođen je oko 1162. a umro je 1227. godine.
Tačan uzrok smrti nije poznat.
Ko je bio Džingis Kan?
Rođen je pod imenom Temudžin u Mongoliji, blizu Bajkalskog jezera, oko 1162. godine. Oženio se sa 16 godina, ali je za života imao mnogo žena. Sa dvadeset godina počinje stvarati veliku vojsku sa namjerom da uništi pojedinačna plemena u severoistočnoj Aziji, i ujedini ih pod svojim vođstvom. I uspio je u tome. Mongolsko carstvo je najveće carstvo na svijetu poslije Britanskog carstva, i trajalo je dugo poslije njegove smrti 1227. godine.
Njegov otac Jesugaj mu je dao ime po vladaru neprijateljskog plemena, kojeg je porazio i zarobio. Mladi Temudžin je bio član Boržiginskog plemena i potomak Kabul Kana, koji je nakratko ujedinio Mongole protiv dinastije Čin iz sjeverne Kine, početkom 12. vijeka.
Prema „Tajnoj historiji Mongola“, Temudžin je rođen sa ugruškom krvi u ruci, a prema Mongolskom vjerovanju, to je bio znak po kojem je njemu bilo suđeno da postane vođa. Njegova majka, Helun učila ga je surovoj realnosti života u turbulentnom društvu Mongolskih plemena i potrebi za ujedinjenjem. Kada je imao 9 godina, otac ga je odveo da živi sa porodicom njegove buduće nevjeste, Borte. U povratku kući, njegov otac se susreo sa članovima neprijateljskog Tatarskog plemena. Pozvali su ga da objeduje sa njima u znak pomirenja, te ga otrovali zbog ranijih razmirica.
Kada je čuo za očevu smrt, Temudžin se vratio kući kako bi preuzeo ulogu poglavice plemena. Međutim, pleme je odbilo da prizna mladog dječaka kao vođu i prognalo njegovu porodicu.
Pritisak na njegovu porodicu bio je veliki i, u svađi oko lovačkog plijena, Temudžin se zavadio sa svojim polubratom Bekterom i na kraju ga ubio. Tako je utvrdio svoju poziciju kao glava kuće. Kada je imao 16 godina, oženio je Borte, i tako ozvaničio savez svog plemena i plemena Konkirat. Nedugo nakon toga, Borte je oteta od strane protivničkog plemena Merkit i predata njihovom poglavici da mu bude žena. Temudžin je uspeo da je oslobodi, i nakon toga, ona mu je rodila prvog sina, Juči.
Iako je zbog Bortinog zarobljeništva postojala opravdana sumnja u Jučijevo poreklo, Temudžin ga je prihvatio kao svog sina. Temudžin je sa Borte imao četiri sina, i još mnogo djece sa drugim ženama, kao što je bio Mongolski običaj. Međutim, samo su muška djeca bila kvalifikovana za uspjeh.
Univerzalni vladar
Kada je imao oko 20 godina, Temudžina su uhvatili i privremeno zarobili bivši saveznici njegove porodice, pleme Tajčuda. Pobjegao je uz pomoć saosjećajnog čuvara, te se pridružio svojoj braći i nekoliko drugih članova klana kako bi oformili borbenu jedinicu.
Temudžin je počeo svoj uspon gradeći veliku vojsku od preko 20 hiljada vojnika. Bio je odlučan u namjeri da ukloni tradicionalne podjele među plemenima i da ujedini Mongole pod svojim vođstvom. Kroz kombinaciju nevjerovatne vojne taktike i nemilosrdne surovosti, Temudžin je osvetio smrt svog oca, tako što je desetkovao Tatarsku vojsku i naredio ubijanje svakog Tatara koji je veći od tri stope. Njegovi vojnici su porazili Tajčude kroz niz masivnih napada konjicom, te su sve njihove poglavice žive skuhali. Do 1206. godine, Temudžin je porazio Nemansko pleme, koje je tada bilo prilično moćno, te tako uspostavio kontrolu nad srednjom i istočnom Mongolijom.
Rani uspjesi Mongolske vojske su se desili zahvaljujući briljantnom vojnom taktikom Džingis Kana, kao i njegovom razumjevanju protivničkih motivacija. Stvorio je opsežnu mrežu špijuna, te je znao kako da prilagodi razne nove tehnologije koje je dobijao od neprijatelja. Istrenirana Mongolska vojska od preko 80 000 boraca imala je sofisticiran signalni sistem dima i paljenja baklji. Veliki bubnjevi označavali su komandu za napad, a dalja naređenja su prenošena komunikacijom zastavama. Svaki borac je bio pod punom ratnom opremom koju su činili: luk, strijele, štit, bodež i uže. Na konjima su držali velike bisage za hranu, alat i rezervnu odjeću. Bisage su bile otporne na vodu, pa su ih mogli napuhati da im posluže kao pojasi za spašavanje pri prelasku preko dubokih ili nemirnih reka.
Konjanici su također nosili mač, malo koplje, oklope, borbenu sekiru ili buzdovan, i veliko koplje sa kukom na vrhu, kako bi povukli neprijatelja sa konja. Mongoli su bili skoro nepobjedivi u svojim napadima. Pošto su nogama mogli manevrisati konjima u galopu, ruke su im bile slobodne za ispaljivanje strela. Cela vojska je bila praćena dobro organizovanim sistemom za nabavku, koji se sastojao od volovskih kola koja su prevozila hranu, vojnu opremu, šamane za spiritualnu i medicinsku pomoć, te službenike koji su bilježili plijen.
Kroz pobjede nad protivničkim Mongolskim plemenima, poglavice drugih plemena su se dogovorile da Temudžin dobije titulu „Džingis Kan“ što znači „Univerzalni vladar“. Titula nije imala samo politički, nego i spiritualni značaj. Glavni šaman je Džingis Kana proglasio predstavnikom Mongke Koko Tengrija (u prevodu “Vječno Plavo Nebo”), vrhovnim Mongolskim Bogom. Po priznavanju njegovog božanskog statusa, bilo je prihvaćeno da je njegova sudbina da vlada svijetom.
U Mongolskom carstvu je postojala religijska tolerancija, ali ako bi se neko suprotstavio Velikom Kanu, to bi bilo jednako suprotstavljanju volji Božijoj. Smatra se da je jednom protivniku rekao: „Ja sam Božiji buzdovan. Da nisi činio velike grijehe, Bog ti ne bi poslao kaznu kao što sam ja.“
Velika osvajanja
Kako je populacija rasla, tako su zalihe hrane i drugih dobara postajale oskudne. Oko 1207. godine vodi vojsku u borbu protiv kraljevstva Hsi Hsia, i prisiljava ih na predaju dvije godine kasnije. Džingis Kanova vojska 1211. godine napada dinastiju Đin u sjevernoj Kini, ne zbog velikih gradova, i umjetničkih i naučnih čuda u njima, nego zbog nepreglednih polja riže. Iako je rat protiv dinastije Đin trajao skoro 20 godina, vojska Džingis Kana je napredovala i na zapadu. Džingis Kan je, prvobitno koristio diplomatiju kako bi uspostavio trgovačke odnose sa Horezmijskom dinastijom, carstvom koje se prostiralo preko područja Turkistana, Persije i Afganistana.
Međutim, Mongolska diplomatska misija je napadnuta od strane Otrarskog guvernera jer je smatrao da je to bio paravan za špijunsku misiju. Čuvši za to, Džingis Kan je tražio da mu izruče guvernera, i u tu svrhu je poslao diplomatu. Šah Muhamed, Horezmijski vladar, je odbio zahtjev Mongolskog vladara, i u inat poslao glavu diplomate Džingis Kanu.
Ovaj čin je oslobodio gnjev koji je prošao kroz srednju Aziju do istočne Evrope. Džingis Kan je 1219. godine lično preuzeo kontrolu nad planiranjem i izvršenjem napada na Horezmijsko carstvo sa 200 hiljada vojnika. Podijelili su se u tri grupe i tako iz tri pravca izvršili napad. Mongoli su sa nezaustavljivom svirepošću prolazili kroz utvrđenja gradova. Oni koji nisu odmah ubijeni, odvedeni su pred Mongolsku vojsku kako bi služili kao ljudski štitovi pri osvajanju sljedećeg grada. Ništa živo nisu ostavljali iza sebe, čak ni male domaće životinje i stoku. Lobanje muškaraca, žena i djece su gomilali, i od njih pravili velike piramidalne humke. Pri kraju bitke za grad Otrar, Šah nije želio da se preda, pa je pobjegao, i na kraju umro pod sumnjivim okolnostima na malom ostrvu u Kaspijskom moru.
Period poslije osvajanja Horezmije se često opisuje kao „Mongolski mir“ (lat. Pax Mongolica).
Osvajanja Džingis Kana su povezala velike trgovačke centre u Kini i Evropi, i tako dovela do ponovnog uspostavljanja Puta Svile. Carstvom je upravljano pomoću zakonika poznatog kao „Jasa“. Zakonik je razvio sam Džingis Kan. Zasnovan je na Mongolskom opštem pravu, a dodati su mu ukazi u kojim se zabranjuju krvne osveta, preljuba, krađa i lažno svjedočenje.
Također je sadržavao zakone koji su iskazivali poštovanje Mongola prema životnoj sredini. Tako je bilo zabranjeno kupati se u rijekama i potocima, te je svakom vojniku bilo naređeno da pokupi sve što vojniku ispred njega ispadne. Kršenje bilo kojeg od ovih zakona je obično bilo kažnjavano smrću. Napredovanje u činovima u vojsci i vladi nije bilo zasnovano na nasljeđu ili etničkoj pripadnosti, nego po zaslugama. Postojali su izuzeci u nametima za religijske vođe, kao i stepen religijske tolerancije. To je bio odraz stare Mongolske tradicije, po kojoj je religija lično ubjeđenje, a ne nešto po čemu se treba suditi ili u šta se treba uplitati. Ova tradicija je imala praktičnu primjenu, jer su imali mnogo religijskih grupa u carstvu, pa bi svaki pokušaj nametanja jedne religije bio težak teret.
Uništenjem Horezmijskog carstva, Džingis Kan se ponovo okrenuo ka istoku, prema Kini. Tanguti iz carstva Hsi Hsia su se oglušili na naređenje Džingis Kana o prikupljanju trupa za napad na Horezmiju, i bili su u otvorenoj pobuni. U nizu pobeda protiv Tangutskih gradova, Džingis Kan je porazio njihovu vojsku i opljačkao glavni grad Ning Hja. Kako su Tangutski zvaničnici jedan za drugim predali, tako je i ugušena pobuna. Međutim, Džingis Kan nije bio zadovoljan svojom osvetom za izdaju Tanguta, te je naredio pogubljenje carske porodice, i tako prekinuo Tangutsku krvnu lozu.
Smrt Džingis Kana
Brzo nakon pokorenja Hsi Hsia, Džingis Kan umire 1227. godine. Tačan uzrok smrti nije poznat. Historičari u svojim nagađanjima navode kao uzrok pad s konja, malariju, povrede, iscrpljenost i starost. Džingis Kan je po običaju njegovog plemena sahranjen bez oznaka blizu mjesta gde je rođen, a to je blizu rijeke Onon i planina Kenti u sjevernoj Mongoliji.
Prema legendi, pogrebna povorka je ubijala sve što se našlo na njihovom putu kako bi sakrili mjesto na kom je sahranjen. Rijeka je preusmjerena da teče preko njegovog groba kako bi ga bilo nemoguće naći.
Religija
Džingis Kan bio je Tengrista, ali bio je i religiozno tolerantan i zainteresovan da nauči filozofske i moralne lekcije iz drugih religija. Konsultovao je Budističke monahe, Muslimane, Hrišćanske misionare i taoističkog mudraca Ću-Ču-Džija. Džingis Kan i kasniji Juanski carevi su zabranili Islamske obrede kao što je Halal klanje. Na taj način, Džingis Kan je Muslimanima nametao Mongolski način klanja životinja. Muslimani su morali klati ovce u tajnosti. Džingis Kan je eksplicitno nazivao Jevreje i Muslimane robovima, i zahtijevao od njih da koriste Mongolske metode objedovanja umesto Halal metode. Obrezivanje je također bilo zabranjeno, a Jevrejima i konzumiranje Košer mesa.
Biografija.org/Senzor
