PRIJAVA
Kada država zakazuje: Zašto Bosna i Hercegovina ne može privesti Milorada Dodika na sud?
Bosna i Hercegovina ponovo se suočava s pitanjem vlastitog suvereniteta, i to ne u kontekstu spoljnog pritiska, već unutrašnje nemoći. Optuženi Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska, ignorisao je više poziva na sudsko saslušanje pred Sudom Bosne i Hercegovine – bez ikakvih posljedica. Država ne reaguje — jer ne može, ili ne smije.
Ovo nije prvi put da se institucije BiH pokazuju nemoćne pred voljom političkih moćnika, ali jeste možda najjasniji primjer urušavanja autoriteta pravosuđa. Kada neko ko je formalno optužen za ozbiljna krivična djela može nekažnjeno ignorisati sud, jasno je da sistem ne funkcioniše.
Stranke kao svrha same sebi
U srži ovog problema leži dugogodišnja politička praksa u Bosni i Hercegovini – praksa u kojoj su političke stranke služile prvenstveno same sebi. Umjesto izgradnje snažnih državnih institucija, većina stranaka je težila jačanju vlastitih pozicija, kadrovskoj kontroli nad javnim sektorom i očuvanju moći kroz klijentelizam.
Državne strukture su pritom bile zapostavljene, fragmentirane i prepuštene partijskim interesima. Otvoreni korupcijski skandali, čak i oni u vrhu vlasti, bivali su tema medija svega nekoliko dana. Umjesto ozbiljnih istraga – slučajevi su zataškavani, a odgovorni zaustavljani u institucijama koje su morali kontrolisati, ne uništavati.
Sudstvo pod partijskim pritiskom
Sudski i tužilački sistem u BiH skoro pa nikad nije bio nezavisan. Umjesto da štite zakon, mnoge ključne pravosudne institucije djeluju pod političkim uticajem, zarobljene od strane vladajućih klanova koji odlučuju koga će, kada i zbog čega procesuirati.
Zato nije nikakvo čudo što se Milorad Dodik, uprkos optužnici, slobodno kreće i javno ismijava Sud BiH. U zemlji u kojoj ne postoji sudska hrabrost niti politička odgovornost, zakon vrijedi samo za one bez zaštite.
Institucionalni haos kao paravan za nečinjenje
BiH ima jednu od najglomaznijih administracija u Evropi. No, umjesto efikasnosti, svjedočimo neodgovornosti i blokadi. Entitetske i državne institucije ne djeluju kao jedno tijelo, već kao suprotstavljeni centri moći. U tom haosu, građani su kolateralna šteta, a institucije prazna forma.
Politička volja i međunarodna pasivnost
Ni međunarodna zajednica nije bez odgovornosti. Dejtonski okvir koji je trebao garantovati stabilnost, postao je alat za održavanje statusa quo. Umjesto odlučnih poteza protiv političke obstrukcije i korupcije, bira se “mir” koji se zapravo gradi na nepravdi.
Kakvu poruku šalje ovakva država?
Država koja ne može sprovesti odluke vlastitih sudova, koja ne može privesti optužene bez straha od političke eskalacije — to nije pravna država. To je teritorija bez autoriteta, u kojoj je zakon relativna stvar.
Građani u ovakvom sistemu gube povjerenje, osjećaju se nezaštićeno i izigrano. Nije nikakvo čudo što sve više mladih napušta zemlju, jer ne vide budućnost za svoju djecu u državi u kojoj čak ni osnovna zdravstvena zaštita nije osigurana, a kamo li druge elementarne potrebe. Bez pravde nema ni jednakosti, a bez jednakosti — nema ni države.”
