PRIJAVA
Oni koji tvrde kao Peter Handke i Švedska akademija, oni imaju krv na svojim rukama, kaže u razgovoru za Radiosarajevo.ba švedska doktorica Christina Doctare koja je u utorak navečer dospjela u središte svjetske javnosti nakon što je javno poručila da vraća svoju Nobelovu nagradu.
U razgovoru za ovaj portal govori zašto je odlučila da vrati medalju Nobelovog komiteta.
Na početku nam, da ne bi bilo pogrešnih tumačenja, pojašnjava da je medalju dobila još 1988. godine u okviru kolektivne Nobelove nagrade za mir koju su primili pripadnici Ujedinjenih nacija te godine, te odbacuje spinovanja srbijanskih medija. Oni, na koncu, negiraju i genocid u Srebrenici, uprkos tolikim međunarodnim presudama.
“Moja medalja predstavlja Nobelovu nagradu iz 1988. godine kada su mirovne snage Ujedinjenih nacija dobile kolektivno priznanje. Dakle svi muškarci i žene bili nagrađeni za mirovni rad u njihovim jedinicama od 1950-tih do 1988. godine. Udruženje veterana UN-a onima koji su bili u mirovnim misama dali su medalju kao sjećanje na Nobelovu nagradu dobivenu 1988. godine. Ja sam bila na zadatku kao prva žena ljekar u bataljonu Švedskih oružanih snaga na Kipru 1974. godine”, priča Doctare.
Nekoliko godina nakon velikog priznanja stigla je u Bosnu, gdje je svjedočila užasnim patnjama naše zemlje i njezinih ljudi.
“Nikada neću zaboraviti šta se dešavalo u ratu. Ja sam svjedokinja. Bila sam tamo. Bila sam tako uznemirena, da ne kažem ljuta, kada je Švedska akademija donijela odluku da dodijeli Nobelovu nagradu za književnost Peteru Handkeu – čovjeku koji poriče genocid“, kaže dalje.
U našu zemlju prvi put je došla u jesen 1992. godine.
“Radila sam Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO) na zadacima rehabilitacije ratnih invalida, onih koji su zadobili fizičke povrede. Nailazila sam i na traumatizirane žene i bila sam prva koja sam sačinila izvještaj o sistematskom silovanju bosanskih žena koji je naišao na ogromne reakcije iz cijeloga svijeta. Bilo je nešto kao u utorak kada je cijeli svijet reagirao”, ističe ona.
U Bosni je bila 25 puta. I sama je žrtva.
“U Bihaću sam bila ranjena tokom granatiranja. Bila sam i u Haškom tribunalu u svojstvu stručne osobe za pitanja traumatiziranih žena i uzimala sam njihove izjave. U Tuzli sam bila 1995. godine i sretala žene i djecu koji su pristizali iz Srebrenice. Nije bilo muškaraca, oni su u Srebrenici ubijeni. Ova sjećanja su mi i dalje svježa. Nikada neću zaboraviti šta se dešavalo u ratu”, ističe ona.
Otvoreno nam govori da prezire Petera Handkea i ne miri se s njegovim priznanjem.
“Tako, kada je kralj uručio Nobelovu nagradu Handkeu i sa njim se rukovao, tada mi je prekipjelo i odlučila sam vratim svoju medalju kao sjećanje na Nobelovu nagradu. Reakcije su bile ogromne. On opovrgava mene i sve druge, istinu o ratu u Bosni i o genocidu. Nije vrijedan takve prestižne nagrade koja je na ovaj način zauvijek izgubila svoju boju. Bosna će zauvijek ostati u mom srcu i mom sjećanju“, poručila je Doctare.
