PRIJAVA
Svakodnevno se u Bosni i Hercegovini dešavaju nemili događaji gdje žrtve nasilja bivaju ne samo maltretirani već na brutalan način ubijeni. Ovaj put se neću baviti analizom sociološkog aspekta nasilja u porodici, mada smatram da je on ključan, nego analizom zaštite od nasilja u porodici sa pravnog aspekta. Zakon koji se tretira kao lex sapecijalis po pitanju ove vrste sporova je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici (Službene novine FBIH, br. 20/13 i 75/21). Radi konkretizacije primjene ovog zakona u kratkim crtama ću pokušati obraditi procesni dio postupka. Nasilje se vazda prijavljuje nadležnoj policijskom upravi. Lice koje čini nasilje se zakonm tretita kao nasilna osoba, a lice kojemu se naslje čini žrtva nasilja.
Prema odredbama ovog zakona pod nasiljem se podrazumjeva:
„1) svaka primjena fizičke sile na fizički ili psihički integritet člana porodice,
2) svako postupanje jednog člana porodice koje može prouzrokovati ili izazvati opasnost da će prouzrokovati fizičku ili psihičku bol ili patnju,
3) prouzrokovanje straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva člana porodice ucjenom ili drugom prinudom,
4) fizički napad člana porodice na drugog člana porodice, bez obzira na to da li je nastupila fizička povreda ili nije,
5) verbalni napad, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima, te drugi načini grubog uznemiravanja člana porodice od drugog člana porodice,
6) seksualno uznemiravanje,
7) uhođenje i svi drugi slični oblici uznemiravanja drugog člana porodice,
8) oštećenje ili uništenje zajedničke imovine ili imovine u posjedu,
9) upotreba fizičkog nasilja ili prouzrokovanje straha sa ciljem oduzimanja prava na ekonomsku nezavisnost zabranom rada ili držanjem člana porodice u odnosu zavisnosti ili podređenosti,
10) upotreba fizičkog i psihičkog nasilja prema djeci i zanemarivanje u njihovom odgoju,
11) fizičko i psihičko nasilje prema starim, iznemoglim osobama i zanemarivanje u njihovom njegovanju i liječenju,
12) nasilna izolacija ili ograničenje slobode kretanja člana porodice i
13) propuštanje dužne pažnje i nepružanje pomoći i zaštite članu porodice i pored obaveze prema zakonu.”
Znači bez svake razumne sumnje lepeza radnji kojima se čini nasilje je veoma široko postavljena.
Postupak nakon što se prikupe dokazi o nasilju pokreće nadležni policijski organ. Postupak se pokreće pred nadležnim Općinskim sudom po odrebama prekršajnog postupka, stim da je Zakon o zaštti od nasilja u porodici lex specijalis. Općinski sud u hitnom roku bez obaveze da izvodi dokaze donosi rješenje koji se ili izriče mjera nasilnoj osobi ili se zahtjev odbija.
Ako se mjera izda nasilna osoba ima pravp da podnese žalbu.
Sporno pravno pitanje je da li žrtva nasilja ima parvo na žalbu ako se zahtjev odbije. Kantonalni sud raspravlajući o ovoj stuaciji kaže da žrtva nema pravo na žalbu te se žalba žrtava odbija kao nedopuštena.
Lično smatram da takav stav suda nije zakonit. Nesporno je da je zakon uredio slučaj samo kada se mjera izda, ali analogno tome žrtva nasilja je neizostavna stranka u postupku i ona se ne može izostaviti iz žalbenog postupka.
U tom slučaju se mora primjenti Zakon o prekršajim gdje svaka zainteresovana osoba u postupku ima pravo na žalbu, ili se pod hitno mora izmjeniti Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u kojem se mora predvidjeti i situacija da se zahtjev može odbiti te u tom slučaju dati pravnu zaštitu žrtvi. Trenutno je više nego razočaravajuće da žrtva nasilja nema pravo na žalbu i da je ona ostavljena na milost i nemilost jednog općnskog sudije da li se će se on smilovati da izda traženu mjeru. Ovo će sasvim sigurno imati dalekosežne posljedice po pitanju zaštite od naslja gdje će žrtve samo dodatno biti omalovažene i izložene mogućim nemilim događajima.
