PRIJAVA
Promjenom općinskih vlasti u gradskim općinama KS prvo sa na udaru došle izdate pravomoćne građevinske dozvole. Nove općinske administracije su uočile da su pojedine građevinske dozvole izdate u suprotnosti sa postojećim regulacionim planovima. Kada kažem suprotnost apriore mislim da su odstupanja nastupila u pogledu spratnosti planiranih objekata. U većini slučajeve su izdate urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole viših spratnosti od onih koje su predviđene regulacionim planovima. Postupak su pokrenule one Službe za inspekcijske poslove koje su u cijelom postupku izdavanje građevinskih dozvola učestvovale u postupcima. Ono što je posebno diskutabilno je to da su vještaci urbanisti koji su u postupcima izdavanja građevinske dozvole davali pozitivna mišljenja, u postupcima poništenja dali negativna mišljenja koja su bila jedna od osnovnih razloga da se ponište građevinske dozvole. U ovom radu se nećemo baviti razlozima i motivima ti postupaka jer je to u domenu politike. Ono na što želim skrenuti pažnju je pravni aspekt tih postupaka. Postavlja se pitanje da li su općinske službe mogle po službenoj dužnosti proglasiti ništavnim riješenja o pravomoćnim građevinskim dozvolama. Kao pravni osnov ovih postupaka se navodi odredba člana 264. Zakona o upravnom postupku FBiH koji glasi:“ Ništavim se oglašava rješenje: 1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku; 2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu; 3) čije izvršenje uopće nije moguće; 4) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke (Član 124.), a na koje rješenje stranka nije naknadno izričito ili prećutno pristala; 5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.”
U materijalno činjeničnom smislu se navodi da je osnovni razlog za primjenu ove odredbe činjenica da su građevinske dozvole izdate u koliziji sa regulacionim planom, a što su utvrdili vještaci urbanisti. Ako te razloge odstupanja od regulacionog plana uporedimo sa citiranom zakonskom normom jasno je da on ne može biti razlog ništavosti. Doduše u tom riješenjima se i ne navodi na temelju koje tačke citiranog člana se poništavaju riješenja, već se samo navode čl. 200, 264 i 265 ZUP-a . Kada su izdate urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole bez obzira što odstupaju od spratnosti predviđene regulacionim planovima, ne postoji niti jedna imperativma zakonska norma koja predviđa ništavost tog upravnog akta iz tih razloga. Ovdje se radi o nedovoljnom pravnom znanju i izhitrenim postupcima, jer odredba člana 264 ZUP-a je vanredno pravni lijek sa posebnim specifičnostima u primjeni. Da bi se ova odredba primejnila nema mjesta primjeni tumačenju i pretpostavci određenih činjenica, jer one moraju biti konkretne, decidne i imperativne.
Ova odstupanja od regulacionog plana mogu biti razlog obnove postupaka predviđenim u članu 246 ZUP-a koji glasi: “ Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koga nema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačno u upravnom postupku) obnovit će se: 1) ako se sazna za nove činjenice, ili se nađe ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u svezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drugačijeg rješenja, da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku; 2) ako je rješenje doneseno na podlozi lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili vještaka, ili ako je došlo kao posljedica kakvog djela kažnjivog po kaznenom zakonu; 3) ako se rješenje temelji na presudi donesenoj u kaznenom postupku ili u postupku o privrednom prestupu, a ta presuda je pravomoćno ukinuta; 4) ako je rješenje povoljno za stranku doneseno na temelju neistinitih navoda stranke kojima je organ koji je vodio postupak bio doveden u zabludu; 5) ako se rješenje organa koji je vodio postupak temelji na nekom prethodnom pitanju, a nadležni organ je to pitanje kasnije riješio u bitnim tačkama drugačije; 6) ako je u donošenju rješenja učestvovala službena osoba koja je po zakonu morala biti izuzeta; 7) ako je rješenje donijela službena osoba nadležnog organa koja nije bila ovlaštena za njegovo donošenje; 8) ako kolegijalni organ koji je donio rješenje nije rješavao u sastavu predviđenom važećim propisima ili ako za rješenje nije glasala propisana većina; 9) ako osobi koja je trebala da sudjeluje u svojstvu stranke nije bila data mogućnost da sudjeluje u postupku; 10) ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik, a po zakonu je trebalo da je zastupa; 11) ako osobi koja je sudjelovala u postupku nije bila data mogućnost da se pod uvjetima iz Člana 16. ovog zakona služi svojim jezikom.” Međutim pitanje je da li općina može pokrenuti obnovu postupka kao organ koji je donosio pobijana riješenja, i kome su bile poznate navedene činjenice?!
Ono što će se postaviti kao posebno pitanje ukoliko riješenja budu pravomćno poništena je naknada štete koja je nanesena tim pravnim licima. Ako je recimo pravno lice svoju investiciju planiralo na određen broj kvadrata što će mu u obnovi postupaka biti uskraćeno, zasigurno je da do investivicije neće doći, a šteta se mora nadoknaditi. U općini kažu da se problem može riješiti ukoliko se pokrene postupak za izmjene regulacionih planova i one budu odobrene. Problem je cijena koštanja izrade regulacionih planova, ali i potrebnog vremena.
Moje pretpostavke su da postupci proglašavanje riješenja ništavnim neće proći žalbene postupke.
Doc.dr.Hrvačić Esad
