PRIJAVA
Ljudi, njihov izgled, običaji i kulture razlikuju se od jednog dijela svijeta do drugog. I koliko god nam se te razlike čine ponekad velikima, neka mjesta doista izgledaju kao da nisu iz ovog svijeta, posebno ako ih pritom prekriva i veo tajne koju svi stanovnici dijele.
1. Kraljevstvo malih ljudi, Kina
Društveni je život ponekad pravi izazov za ljude koji su različiti od ostatka populacije, no u Kini postoji posebno mjesto i za njih. Kunming ili kraljevstvo malih ljudi kreirao je Chen Mingjing koji je svim patuljcima iz Kine ponudio tamo dom. Danas tamo živi i radi 125 patuljaka, u dobi od 19 do 48 godina, a funkcionišu kao zabavni park.
To je i izuzetno popularna turistička destinacija otvorena 2009. godine, a na samom ulazu u zabavni park stoje stražari obučeni u srednjovjekovne kostime, s plastičnim oklopima. Ovdje možete naći sve oblike zabave – od vrtuljaka do plesnih takmičenja i sve je to namijenjeno patuljastim ljudima. Malo kraljevstvo, poput ostalih država, ima i svoje vatrogasce, policijsku stanicu, parlament te demokratski izabranog vladara.
U selu, koje predstavlja centar kraljevstva, izgrađene su male kuće, koje podsjećaju na gljive. Da je riječ o kraljevstvu sreće i zabave svjedoči i to da se njegovim ulicama svakodnevno održavaju parade, i zabava se može pronaći na svakom uglu.
U ovu neobičnu zajednicu mogu ući samo oni određene visine. Iako možda zvuči bizarno, ali su čak i psi lutalice koji žive tamo patuljastog rasta, tako da su u potpunosti u skladu sa stanovnicima.
2. Pirahã ljudi – najsretnije pleme na svijetu
Pleme iz amazonske prašume u Brazilu naziva se i najsretnijim plemenom na svijetu. Oni ne znaju računati te poznaju tek dvije oznake za brojeve – nešto i puno, kao i dvije boje – tamno i svjetlo.
Ne poznaju datume, dane u sedmici ni kalendare, a jedu jednom do dva puta na dan. Pirahã ljudi poznaju tek tri vrste odnosa – onu s djetetom, s roditeljima i s braćom i sestrama. Ne postoji nikakva hijerarhija u njihovom društvu, ali ne postoji ni kriminal i krađe.
Niko od njih ne posjeduje nikakvu imovinu niti imaju predrasuda. Istraživači koji su ih posjetili kažu kako se u svemu ogledava njihova sreća – oni spontano pjevaju usred noći, a vjeruju kako su i snovi i stvarnost jednako važni.
Svakih sedam godina mijenjaju svoje ime, a pamte na hiljade imena biljaka i životinja kojima su okruženi. Njihova se djeca igraju sa šumskim drvećem, cvijećem, psima i duhovima, umjesto s običnim igračkama – i tako usvajaju sva vjerovanja svojih predaka koja nikad ne preispituju.
Otkako je to pleme poznato svijetu, nije zabilježen niti jedan slučaj čovjeka koji ga je napustio.
3. Otok stogodišnjaka
Svaki treći stanovnik grčkog otoka Ikaria je stogodišnjak, a njihova prosječna životna dob iznosi nevjerovatnih 90 godina – što je barem 10 godina više od svjetskog prosjeka.
Brojna istraživanja nisu uspjela utvrditi tačne razloge dugovječnosti stanovnika ovog otoka u Egejskom moru. Ipak, poznato je da se na Ikariji puno odmara, živi se opušteno i fizički aktivno te se zdravo hrani. Njihov se prehrana temelji na grahoricama, dok je konzumacija mesa i rafiniranih šećera svedena na minimum.
Biljne čajeve i kafu piju u velikim količinama, dok se alkohol svodi na čašu vina s prijateljima ili uz obrok. Kad su jednu 101-godišnjakinju pitali, na sam rođendan, koja je tajna njihove dugovječnosti, rekla je “mi smo samo zaboravili da treba umrijeti”.
4. Cândido Godói – zemlja blizanaca
Ovo je mjesto u Brazilu poznato po velikom broju blizanaca koji su tamo rođeni – 80 porodica odgaja 44 para blizanaca. Većina porodica doselila se ovamo iz Njemačke tokom Prvog svjetskog rata. Ranih 90-ih neobičan fenomen privukao je pažnju novinara.
Prema nekima, cijeli je grad produkt rada zloglasnog Josefa Mengelea, koji je prema naređenju Adolfa Hitlera radio na povećanju nataliteta arijevaca, a svoje je genetičke eksperimente ostvario upravo u Brazilu.
Grad je tretirao kao svojevrsni laboratorij u kojem je trudnicama davao neke nove droge i pripravke. Svaka peta trudnica u tom je gradu rađala blizance koji su mahom bili plavooki i plavokosi.
Danas ovo izolovano mjesto ima samo 6000 stanovnika, a učestalost poroda blizanaca je 1000 puta veća nego što je globalni prosjek. Puno ljudi rođenih u tom selu nisu Hispanoamerikanci nego imaju plave oči i plavu kosu te izgledaju kao narodi u sjevernoj Evropi.
5. Hogewey – Trumanov show za penzionere
Izolovano selo Hogewey u Holandiji, smješteno na ivici grada Weespa, ima 152 stanovnika koji, čini se, žive sasvim normalnim životom. Jedu, spavaju, šetaju, odlaze u restorane i kafiće. No, baš svako od njih je pod stalnim nadzorom jer je Hogewey zapravo starački dom.
Svi štićenici ovog mjesta, kojeg mnogi nazivaju selo Demencija , pate od staračke zaboravljivosti i zapravo ne znaju da žive u medicinskoj instituciji niti da se prati svaki njihov pokret i vitalna funkcija.
Zdanja u mjestu građena su bez dugih hodnika za lako snalaženje, a štićenici žive u skupinama od šest do sedam ljudi. Svaka skupina ima kuću u kojoj za njih brinu jedan ili dva njegovatelja.
Kuće su uređene i namještene prema periodu u kojemu su štićenici počeli gubiti kratkotrajno pamćenje , a sve je usklađeno do posljednjeg detalja, od hrane, ukrasa, namještaja, stolnjaka.
Stanovnici smiju slobodno šetati po mjestu i razgledavati, sjediti na klupama i družiti se. Njegovatelji, njih 250, razmješteno je po cijelom mjestu, a po potrebi preuzimaju ‘uloge’ trgovca, poštara i slično . Novac se ne koristi, već je sve uključeno u cijenu koju plaća porodica štićenika.
Kuće u kojima stanuju istovremeno su zapravo zid oko mjesta pa tako zaboravljivi štićenici ne mogu odlutati . Ako se slučajno nađu blizu izlaza, osoblje će im ljubazno pojasniti da su vrata zaključana i uputiti ih u drugom smjeru.
Yvonne van Amerongen, jedna od osnivačica Hogeweya, kaže kako je ovakvo mjesto stvarala iz ličnih razloga nakon što joj je umro otac, a majka ostala sama. Bila je voditeljica staračkog doma no ipak nije htjela majku staviti u takvu instituciju.
Tako je 1992. sa skupinom kolega razgovarala o transformaciji doma u prostor u kojemu je ugodnije živjeti. Iako ih kritikuju da ljude drže u iluziji, no Yvonne to oštro demantuje.
– To nije istina. Ovdje imamo pravo društvo i ne mislim da su ljudi prevareni. Prevareni bi bili da im pričamo lažne priče, a to ne radimo – kaže Yvonne. (Express.hr)
