PRIJAVA
Sunčano, prelijepo jutro u selu Mojstir na Kosovu. Bio je to 8. april 1999. Jedna žena, Lumnija Musaj kopa u dvorištu nešto. Sunce joj se razlijeva po lijepoj, a opet zapuštenoj kosi i otkriva krvavi trag koji se sa ramena slijeva sve do nožnih prstiju. A na gležnju lijeve noge rupa. Doslovno rupa od šrapnela kroz koju krv u pravilnim razmacima, prateći puls srca, ističe i sljubljuje se sa zemljom.
Piše: Dragan Bursać za Al Jazeeru
Rupa u nozi je ništa jer žena kopa rupu za svoje ubijeno dijete koje poput kakvog malog crvenog klupka leži pored nje. Sunčano prelijepo jutro i Lumnija kopa golim rukama grob za Rinasa, petogodišnjeg sina.
A nad tom improvizovanom rakom satkanom od bola majke, smrti djeteta i one sukrvice što se upija u škrtu zemlju stoje četiri srbijanska vojnika, puše, smiju se i gledaju na sat. Eto, asasini, monstrumi su postigli dogovor sa Lumnijom, ukoliko ona svojim rukama iskopa grob za dijete u manje od sat vremena, pustiće je da sahrani Rinasa. Ukoliko ne, pa eto odvešće tijelo djeteta u nepoznatom pravcu.
Sunčano, prelijepo jutro, grči se Lumnija Musaj, pored tijela svog djeteta dok ga ukapa u smješu zemlje, trave i naslaga prošlogodišnjeg lišća. Bolje da mi je dijete i ovako sahranjeno, nego da mu psi tijelo izjedu ili da ne znam gdje je, misli se u sebi Lumnija, dok se poviše nje zvijeri u uniformama srpskim samo smiju dok gledaju u štopericu…
Odlučila umrijeti s djetetom
A dva dana prije bilo je ovako…
Šestog aprila ‘99. jugoslovenska vojska je opkolila selo u kojem je prije rata živjelo albansko i srpsko stanovništvo. A onda je počelo ciljano i sistematsko granatiranje. Granatirane su, naravno, isključivo kuće u kojima su živjeli Albanci, ono nešto malo njih koji su u selu ostali i koji nisu krenuli u zbjegovima prema Albaniji.
“Prva granata na licu mjesta ubila je mog svekra. Druga je granata pogodila mene i ostale. Vidjela sam eksploziju Rinasovog stomaka. Rekla sam svojoj svekrvi da pokupi drugu djecu i s njima pobjegne u planine. Ja sam odlučila umrijeti sa svojim sinom”, ispričala je Lumnija Musaj za BIRN.
Ta druga, paklena granata presjekla je dječaka i okrenula naglavce cijeli jedan svijet, svijet jednog mirnog življenja u Mojstiru. Eto, jugoslovenska vojska naoružana haubicama, granatama, topovima odlučila je granatirati kuće svojih državljana, težaka koji ništa pod milim Bogom nisu skrivili, osim što se drugim imenom zovu.
Petogodišnji Rinas vrišti: “Mama, mene jako boli”, dok mu se utroba već izliva po prostoriji. Majka od toliko krvi isprva nije u stanju niti svoje dijete na samrti zagrliti. I tek u tom trenutku Lumnija vidi pored mrtvog svekra da je ubijena i dvedesetogodišnja susjeda Ganimete. Lumnija nema više vremena, privija uz sebe Rinasa, iznosi ga iz kuće koja je pod granatama i kreće u noć. Lumnija trči, pada, trči, pada, sapliće se dok Rinas u naručju sve teže, sporije i otegnutije zaziva njeno ime. Zna, ako stane, ako se osvrne dijete će umrijeti. U toj agoniji, majka shvata da je ranjena, lijeva noga joj opasno krvari. Ali to je nebitno pored Rinasa i njegovog života koji curi preko majčinih ruku. Lumnija u agoniji mašta o planini, o slobodi, daleko od ovih uniformisanih zvijeri što ih love i uništavaju kao da su niža bića.
‘Mama, ništa ne vidim’
“Mama, ništa ne vidim”, potpuno tihim i nekako drugačijim glasom iz naručja se javlja okrvavljeni Rinas i onda zaćuti. Muk koji para noć, utrobu i život. Lumnija je zastala na šumskom putu. Ne može više. Nema smisla. Dosta je bilo bježanja! S mrtvim djetetom u naručju okrenula se i pošla natrag put rodnog sela. Sad je sve besmisleno.
Ipak, u besmislu postoji onaj posljednji, ultimativni smisao, upokojiti svoje dijete kako dolikuje i Bogu i narodu. Lumnija Musaj je tako donijela tijelo djeteta i stavila ga pored tijela svekra i komšinice. Onda je gledala srpske vojnike kako se kesere, rugaju, podvriskuju i kako pucaju poviše preživjelih. Lumniji je bilo svejedno. Još bolje ako ne preživi, ionako je i previše i svoje i Rinasove krvi izgubila da bi živjela.
Ali srpski krvnici imaju druge nakane i ideje. Njihov plan je bio da se tijela odnesu u nepoznatom pravcu i vjerovatno jednom za svagda unište. Majka Lumnija u tom času posljednjim atomima snage igra posmrtni ples sa ubicama svoga djeteta. Vodi pregovore kakvi se ne vode i kakvi su zdravom razumu nepojmljivi. Vijeća na ovom suncu mojstirskom, aprilskom drugi dan sa zločincima da joj dopuste ukop djeteta u dvorištu.
Jedan od njih se dosjetio, “zapapriti” ovu strašnu igru, pa je pokazao na sat. “Imaš sat vremena, Šiptarko, i to ne samo za sina, nego i za ovo drugo dvoje. Ukoliko ne uspeš, nosimo tela!”
I tako Lumnija po prelijepom sunčanom aprilskom danu kopa ne jedan, nego tri groba, golim rukama, samo da bi pobijedila taj prokleti sat i da bi joj dijete, makar i mrtvo pored kuće ostalo.
Uspjela je! Zločinci u uniformama su otišli, uvaživši valjda svoj dio pogodbe. Ukopala je dijete za sat vremena!
(…)
Treba li uopšte napominjati da za ovaj zločin do danas NIKO nije osuđen. Pravde nema, a kako stvari stoje i neće je biti. Tako se jugoslovenska vojska obračunavala sa svojim državljanima, sa nevinom djecom, koja nikome ništa skrivila nisu. Tako je jedna vojna sila udarala na nejač. I tako su se njeni pripadnici poigravali sa štopericom i majkom mrtvog djeteta.
Kompletan tekst čitajte na ovom LINKU
