PRIJAVA
Pre 45 godina odlučio je da napusti Novi Sad i započne život u prirodi u selu Brezovica na planini Rudnik, nedaleko od Gornjeg Milanovca, u Srbiji. Sa suprugom i djetetom i nekoliko istomišljenika u toj oazi netaknute prirode koji okružuju tri potoka osnovao je „Porodicu bistrih potoka“, ekološko-umjetnički komunitarni centar, koji je i danas mjesto okupljanja ljudi koji vole prirodu, kulturu i – ljude. Božidar Mandić danas je još uvjereniji da je odlaskom u šumu napravio pravi potez u želji da napravi bolji svijet, praveći boljeg sebe u prirodi i s prirodom i dijeleći to iskustvo s drugima.
„Ja sam Božidar Mandić i živim u šumi. Ja sam Božidar Mandić i šuma živi u meni“, ovako se pjesmom posvećenoj „Drvenoj civilizaciji“, uz ritam dva štapa koje je udarao jedan o drugi, predstavio književnik, likovni umetnik i dramaturg koji je osnivač i domaćin „Porodice bistrih potoka“ koji se u četvrtak družio u Novom Sadu sa svojim nekadašnjim sugrađanima.
Ovaj vitalni sedamdesetogodišnjak podijelio je svoja iskustva života u prirodi, prepričavajući brojne anegdote, ali i pjevajući pjesme koje je stvarao pod vedrim nebom u tišini šume. Koliko god se njegov način života u kući od blata, bez struje i velikog broja uređaja koji su uobičajeni današnjem čovjeku, razlikuje od uobičajenog, urbanog ili ruralnog života, veliki broj poklonika kulture, umjetnosti i druženja u prirodi posjećuje njegov dom u kom je, kaže, svaki gost dobrodošao. Kako navodi, „Porodicu bistrih potoka“ do sada je posjetilo preko 45.000 ljudi, a nemali broj gostiju s raznih strana svijeta ostajalo je i više godina u ovom, kako kaže Mandić, živilištu u kojem se njeguju elementi duše i ljudskosti.
„Posljednji dečko koji je živeo kod mene duže vrijeme je Turčin i proveo je tamo osam godina. Za to vreme ni jedan sukob nismo imali, ni jednu napetost“, rekao je za Anadolu Agency (AA) Božidar Mandić.
Idealista koji je 1968. godine pomislio da svet može biti bolji i kada je video kako njegovi drugari odustaju od tih ideala, odlučio je da izabere skrovito mjesto u prirodi u kom će stvoriti novi, mali, elementarni svet.
„Otišli smo s dva ćebeta, dve kašike i dva tanjira, supruga i ja s detetom od šest meseci“, priseća se Božidar.
U tim namjerama priključilo im se nekoliko ljudi umjetnika i naučnika i zajednica je rasla i privlačila mnoge koji su želeli da prave svoj mali svijet boljim. U toj zajednici Božidar je dobio još svoje djece Aju i Suna, uz najstariju Istu koja je rođena u gradu, ali su svi odrastali u prirodi. Posljednjih godina odlučili su da žive u urbanim sredinama. Božidaru se iz šume ne ide, jer mu ni ondašnja, ali ni sadašnja civilizacija i njeno ustrojstvo ne prija. Pogotovo korporativni uticaj i društveno raslojavanje u kom su bogati sve bogatiji, a siromašnih je sve više.
Ljudi iz urbanih sredina češće idu kod njega nego što se on spušta u gradove. A broj intelektualaca, poznatih imena iz raznih oblasti koji su dolazili u „Porodicu bistrih potoka“ je veliki. Uostalom, svakog posljednjeg vikenda avgusta komuna organizuje ŠUMES – festival alternativnog i avangardnog pozorišta, a krajem godine „Porodica Bistrih Potoka“ odaje priznanje pojedincu za doprinos očuvanju prirode. Nagrada se sastoji od – plakete na dasci, litre izvorske vode, kilograma domaćeg crnog hljeba i deset dinara. Ti programi okupljaju značajan broj ljudi. Ali i mimo toga, dolaze ljudi da osete Boškovo gostoprimstvo. Čak i prošle godine, u vrijeme epidemije koronavirusa, bilo je više od 800 posetilaca.
„Nemam mnogo saznanja o epidemijama, sem, možda da je najveća epidemija današnjice egocentrizam. U našoj porodici upravo delujemo suprotno ovoj epidemiji, učeći se toleranciji, ali i saživotu u kome nisu samo ljudi, već i minerali, biljke i životinje. Jer smo učili mnogo, ali i danas učimo od prirode“, pojašnjava Mandić.
Dom „Porodice bistrih potoka“ je vegetarijanski, zabranjena je droga i agresija. Svaki gost koji dođe ima određeno zaduženje i ako je voljan može da ga obavi. Tako i prijatelji postaju porodica. Kada dođu, donesu malo „kolonijalne“ robe.
Navodi da je današnje društvo, uprkos tehnološkom napretku luta poput broda u okeanu koji nema krmu. Za njega je svijet „pao u progres“ koji uništava i prirodu i ljude praveći sve veće socijalne razlike i da je uticalo i na promenu ličnosti čoveka.
„Kada smo pre pedeset godina govorili individua, pod tim pojmom se smatrala zrela ličnost. Međutim, korporacije su danas uvele pojam individue kao solisiste – samotnjaka. Zato naša komuna traga za emocionalnom povezanošću, ne didaktičkom i edukativnom. Nikoga ništa ne učimo. Kultna reč „Porodice bistrih potoka“ je zagrljanost od prvih dana. U ovom trenutku možda smo mi smo kritička tačka koja opominje ljude da ne idu u pravcu obesmišljavanja sebe. Ova civilizacija nema vremena, i jako oduzima smisao čoveku. Ne sećam se kada sam poslednji put čuo nekog da kaže da je radostan, da teži radosti, da je srećan“, kaže Mandić.
Osnovna načela porodice Mandić su: povratak zemlji, otvorenost doma, siromaštvo („sve što imamo želimo da podelimo, sve što nam treba nekako ćemo dobiti“) i umjetnost. Na duhovnoj ljestvici vrednuju se: iskrenost, hrabrost, skromnost, istina, ljubav, dobro, mir, rad i sreća.
„Ne mogu ja da rešim sukom između Izraelaca i Palestinaca, niti da uređujem odnose između Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, ali mogu da uredim odnos između sebe i svog prvog komšije“, navodi za AA Božidar Mandić.
U „Porodici bistrih potoka“ djeca su uzor slobode, ali i Boškova inspiracija, koji je, pored više od 20 napisanih knjiga i 17 samostalnih izložbi, te dvadesetak pozorišnih predstava koje su igrane u Narodnom pozorištu, Ateljeu 212, Beogradskom dramskom pozorištu, Srpskom narodnom pozorištu, Domu omladine… kao i po ulicama, napisao i oko 1.800 radijskih emisija za djecu na Radio Beogradu. A organizovao je i „Letnje pripadanje Porodici bistrih potoka“ koju je pohađalo po desetoro djece na sedam dana, a gdje su predmeti bili valjanje po travi, penjanje na drvo, upadanje s cipelama u vodu, testerisanje, svjetska poezija…
„Ja sam dete. Zrelo dete. Za mene je dete velika impresija. Ja sam živeo od ujutru do uveče sa svojom decom. I sada kad pomislim da nisam živeo 15 godina s njima to bi za mene bio veliki poraz. Mi smo deci davali emociju, a od njih sam učio. Neprestano smo se igrali. Danas su jako dobri ljudi. I poneli su sa sobom iz šume nežnost. Iako sada živimo odvojeno, ja sam najnagrađeniji čovek što sam deo svog života proveo s njima“, ističe Mandić.
Na pitanje da li bi se ipak vratio u grad, naš sagovornik odgovara:
„Poštujem grad. Ima tu lepih stvari. Ali priroda daje zaista jedno dopunsko estetsko i smisaono osećanje bez koje ja ne bih voleo više nikada da živim. Na kraju, moje ime je Boško, a na portugalskom to znači šuma. Ja živim u svom imenu“, zaključuje Mandić.
