PRIJAVA
Omer, Fehim, Ferid, Ramiz, Redžep, Fatima, Hajra, Hanka, Paša i Sabaheta imena su desetoro braće i sestara iz Višegrada, pet sinova i pet kćeri Hasana Tufekčića, Bošnjaka rođenog 1905. godine u Višegradu.
Tokom 1942. godine, četnici su u samo jednom danu na višegraskoj ćupriji krvnički ubili svo desetoro Hasanove djece, zajedno s majkom i Hasanovom suprugom Hankom. Najstariji među njegovom djecom Omer, kada je ubijen imao je 20 godina.
Hasan Tufekčić, partizan u Drugom svjetskom ratu, skrhan tragedijom koja ga je zadesila dok je bio na frontu, po završetku rata ponovo zasniva porodicu. Oženio jeHašu, rođenu 1917. godine u Višegradu, koja mu rađa devetoro djece. Imena im je davao po djeci koju je izgubio u Drugom svjetskom ratu.
Hasan je umro 1984. godine, a njegova djeca, izuzev sina Ferida koji je umro kao šestomjesečna beba, dočekala su 1992. godinu i početak agresije na BiH. Nažalost, sudbina se ponovila. Supruga Haša, sin Ramiz, kćerke Hajra i Sabaheta, ubijeni su 1992. godine i bačeni u Drinu. Za tijelima kćerke Sabahete i njene jednomjesečne bebe još se traga. Kako bi se mogla proglasiti nestalom, bebi je naknadno dato ime Irma. Hasanu Tufekčiću su za nešto manje od 50 godina ubili 13 djece.
Na zlo nije odgovorio zlom
Staviti se u nečiju poziciju, znači pokušati stvari sagledati iz ugla te osobe, s ciljem boljeg razumijevanja stanja u kojoj se ona nalazi. Sudbina Hasana Tufekčića takva je da je nemoguće čak i pokušati staviti se u njegovu poziciju. Nemoguće je shvatiti kroz kakav je pakao prošao taj čovjek i koliko je morao biti jak da nakon 10 ubijene djece ostane pri zdravom razumu. Krvnički ubiti majku i desetoro djece u jednom danu, ne može se nazvati nikako drukčije nego plansko i sistemsko istrebljenje i uništavanje cijele jedne porodice, što su definicijom elementi genocida.
Hasan je iza sebe ostavio petoro djece i sedmoro unučadi. Iako je ovo jedna tragična ljudska sudbina, Hasan Tufekčić je bez sumnje pobjednik u ovoj priči. Pobjednik, jer nije dozvolio da se zatre trag njegovoj porodici, jer na zlo nije odgovorio zlom, jer nije znao šta je mržnja, jer je ostao uspravan, ostao je čovjek. Hasan je pobjednik i njegovo ime živi i danas, jer žive njegova djeca.
Stižemo u Višegrad, na Mostu Mehmed-paše Sokolovića, mjestu gdje je 1942. ubijen Hasanov sin Redžep Tufekčić, čeka nas njegov polubrat koji nosi isto ime, 65-ogodišnji Redžep Tufekčić. On je Hasanov sin iz drugog braka.
Rijeka koja je nekad znala govoriti
Redžepa je rat zatekao kao radnika Hidroelektrane “Višegrad”. Više od 30 godina je bio radnik čuvene “Hidrogradnje”, koja je u više od pola stoljeća poslovanja na domaćem i stranom tržištu stekla reputaciju svjetski renomirane firme. Spletom okolnosti, na početku rata našao se u Žepču, odakle je oženjen, i tamo je tokom rata, zajedno sa suprugom, u logoru proveo 20 mjeseci.
Spuštamo se do same obale rijeke Drine, odakle se pruža prelijep pogled na višegradski most. Redžep nam govori o ocu Hasanu, može se jasno vidjeti koliko ga pritišću emocije. Dok ne priča, mislima odluta nekud prebirući pogledom po suprotnoj obali rijeke. Šutnju prekine prisjećajući se kupanja i pecanja na Drini, ali i drugih momenata koji su obilježili sretno djetinjstvo provedeno na obali ove prelijepe rijeke.
Dok šuti, lahko je primijetiti tugu u njegovim očima, a njegova tišina govori više od riječi.
“Osjetite li da Drina više ne govori”, pita nas Tufekčić, dok neprekidno gleda u tačku na površini vode.
Kao dječak se, kaže, sjeća Drine koja je znala pričati, koja je bila živa i zapljuskivala obalu, a danas to nije ta Drina.
“Nažalost, samo Drina zna šta je progutala i šta je odnijela. Drina, koja danas, vidite, ona ne može ni da govori, prije je ona govorila. Danas je ta voda tiha, jer je jedna od najvećih grobnica. Svaki put kada dođem ovdje, teško je govoriti, teško je spomenuti svoje, mog oca, rahmet mu duši, koji je sve to preživio, čovjek kojeg je znao čitav grad, čovjek koji je imao sve, ali ustvari nije imao ništa”, kazao je Tufekčić.
Otac Hasan završio je obućarski zanat, a radni vijek proveo je u višegradskoj fabrici namještaja “Varda”, gdje se i penzionisao. Otac je, kako kaže Redžep Tufekčić, uvijek bio dostojanstven i plemenit čovjek, ali, isto tako, čovjek koji je u sebi nosio veliku bol.
“Tokom Drugog svjetskog rata, 1942. godine, ubili su mu suprugu Hanku, pet kćeri i pet sinova. U novoj porodici, u nama, djeci, mojoj braći i sestrama, nalazio je utjehu. Uvijek je bio dostojanstven, plemenit čovjek. Bio je sposoban da svakome ulije nadu i pomogne na bilo koji način. Ali, u sebi je nosio jednu veliku bol, s kojom je i umro. Da je i dočekao posljednji rat, mislim da ne bi bio u stanju sve to ponovo proživjeti”, kazao je Tufekčić.
Utjeha u novoj porodici
Na pitanje kako je otac Hasan govorio o tom potresnom dijelu svog života, kako je podnosio taj veliki gubitak, i da li je razmišljao na način da na zlo koje mu je počinjeno treba uzvratiti zlom, Tufekčić ističe kako ne zna da li postoji čovjek, bilo koje vjere, da je sve to podnio na takav način.
“Taj čovjek nikada nije pomislio da nekome vrati zlo. Čovjek koji je sa svima razgovarao, svima je dobro mislio, a u sebi je zapravo nosio nešto što niko nije doživio”, kazao je Tufekčić.
Čuvati obraz, biti pošten i činiti dobro glavni su principi na kojima je Hasan odgajao svoju djecu. Redžep ističe također kako njegov otac, i pored teške sudbine, nikada nije pozivao na mržnju i zlo, ali je upozoravo djecu da ne smiju zaboraviti ono što je učinjeno njihovoj porodici.
Na pitanje kako komentariše to što je otac njemu, ali i njegovoj braći i sestrama, imena davao po djeci koja su ubijena 1942, Redžep govori kako je vjerovatno u tome nalazio jednu vrstu utjehe.
“Nekad razmišljam da sam možda mogao biti unuk mom ubijenom polubratu. On je mogao da ima unučad. Ali, nažalost. Kako bih vam kazao, ja sam jedanput živio, ubijen sam, ponovo sam se rodio i, evo, danas tu živim. Spominjem ovo, ali ne znam kako je bilo tom čovjeku kada nam je davao ta imena. Zvao nas je tim imenima, ali je bio svjestan da tih imena nema”, kroz suze govori Redžep Tufekčić.
I sam vjeruje kako su danas Hasanova djeca njegova pobjeda.
“Vidite, faktički, to je jedna pobjeda. Taj čovjek se nije pokolebao, nastavio je život, oženio se ponovo, izrodio djecu. Da je danas živ, vidio bi i svoju unučad. Nažalost, moji roditelji više nisu živi! Ali, evo, mi smo tu i spominjemo ih, obilazimo njihov mezar”, kazao je Tufekčić.
“Ništa nemam od toga što je ubica moje sestre dobio doživotni zatvor”
Hasanova kćerka i Redžepova najstarija sestra Hajra Korić, rođena Tufekčić, ubijena je u Višegradu 1992. godine. Ubio ju je osuđeni ratni zločinac Milan Lukić, kojeg je Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudilo na doživotnu kaznu zatvora 20. jula 2009, a Žalbeno vijeće MKSJ-a 4. decembra 2012. potvrdilo tu kaznu.
U presudi Pretresnog vijeća, koje je zaključilo da je Milan Lukić lično ubio najmanje 132 Muslimana civila, navedeno je kako je Milan Lukić izdvojio Hajru Korić iz grupe žena i djece i u nju pucao iz neposredne blizine. Smijao se kada je nogom prevrnuo njeno tijelo i pucao joj u leđa.
“Nakon što je ubijena, tijelo moje sestre bačeno u Drinu. Nađena je prema Slapu, prema Bajinoj Bašti. Najprije je pokopana kao N. N, a potom reekshumirana i identitet je utvrđen na osnovu DNK analize. Ukopali smo je u Sarajevu”, pojasnio je Tufekčić, te dodao: “Suđeno je ratnim zločincima. Ja nemam ništa od takvih presuda. Moje sestre nema, ne možemo je vratiti. Nažalost, ja nemam ništa od toga što će on (Milan Lukić, op.a.) ležati po zatvorima i što je osuđen na doživotnu robiju.”
Najmlađa Redžepova sestra Sabaheta Subašić živjela je na višegradskom Bikavcu, a nestala s tek rođenom bebom koja nije bila starija od dva mjeseca.
“Mislili smo da je je zapaljena u kući na Bikavcu (događaj poznat kao “živa lomača” na Bikavcu, op.a.), ali imamo informacije da je ona odvedena na most i da je na mostu ubijena s bebom. Još nismo pronašli njene ostatke niti bebe. Živimo u nadi da ćemo je pronaći. To mi je životna želja, da i nju pronađem i dostojanstveno pokopam kako bi se smirila njena duša”, kazao je Tufekčić.
Dodaje kako je dobio i informacije da je njegova sestra Sabaheta planirano odvedena na most i pogubljena, na način kako je to “po običaju” učinjeno i sa čitavom porodicom Hasana Tufekčića, u Drugom svjetskom ratu.
Upitan kako se osjeća dok danas prelazi preko višegradske ćuprije, Tufekčić kaže kako mu je teško.
“Zaista je teško, nosite u duši bol, jednostavno, na momente osjetite da više ne postojite. Kada znate šta se sve tu desilo, da je ponovo tekla krvava Drina. Ona nam ne može kazati šta je sve nosila. Ovo je jedna tuga i jad koji se ne mogu opisati. Djeca me nekad jednastovno pitaju: ‘Babo, kako je tebi?’ Nažalost, nemam šta odgovoriti djeci”, govori Tufekčić.
Svijet i Evropa ne smiju samo posmatrati okupljanje četnika
Na pitanje kako komentariše nedavno okupljanje pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta u Višegradu i njihove poruke da će Drina ponovo biti krvava, Tufekčić kaže kako njihova pjesma vraća u 1942.
“Žele vam unijeti strah i šalju poruku da morate ovo napustiti, da morate pokloniti svoju zemlju i dati nekome svoju kuću, jednostavno, da više ne živite ovdje. Ja se ne bojim, ne plašim, dolazim tu, to je moje, moj rodni grad, moja zemlja, moja kuća i ne planiram je prodati”, rekao je Tufekčić.
Na kraju razgovora, Tufekčić poručuje kako Evropa i svijet ne bi trebali tek tako posmatrati ovakve skupove, jer, kako kaže, sve to se dešava u srcu Evrope, i ako to Evropa dozvoljava onda su saučesnici u svemu.
“Svijet, Evropa, pa i naši političari, ako ih imamo, moraju sjesti i jednostavno se dogovoriti da se ovo prekine, da se takva udruženja zabrane širom Evrope, kao što je to uradila Austrija, da to urade i Hrvatska i Srbija. Zašto se ovdje strah mora sijati svakih 20 ili 50 godina. Cijela Evropa treba da se stidi što se ovakve stvari dešavaju u 21. vijeku, i to na njenim vratima. Zašto ja trebam ovdje doći i gledati postrojavanje četničkih i zločinačkih udruženja koja su mi nanijela takvu bol, zašto da ja sutra nisam u stanju ovdje dovesti svoje dijete”, poručio je Tufekčić.
radiosarajevo.ba
