Balkan kao saučesnik: Ko je i zašto podržao napad na Iran

Albanija, Kosovo, Hrvatska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija pokazale su da su im lojalnost zapadnim centrima moći i politička poslušnost važniji od dosljednosti, prava i moralne odgovornosti.

Podrška koju su neke balkanske države pružile američko-izraelskim napadima na Islamsku Republiku Iran predstavlja jedan od najočitijih primjera političkog licemjerja u savremenoj evropskoj politici. Dok se u političkim govorima neprestano pozivaju na međunarodno pravo, suverenitet i teritorijalni integritet, iste te vlade nisu imale nikakav problem da podrže vojni napad na suverenu državu i ubijanje njenih državnih i vojnih lidera.

U toj podršci posebno su se istakle Albanija, Kosovo, Hrvatska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, koje su kroz službene izjave ili političke poruke stale na stranu američko-izraelske vojne akcije.

Drugim riječima: principi vrijede samo dok su korisni.

Kada velike sile odluče bombardovati neku zemlju, pravila iznenada postaju fleksibilna. A balkanske političke elite, umjesto da pokažu minimum političke kičme, utrkuju se ko će brže stati u red i demonstrirati lojalnost Washingtonu i Tel Avivu.

Servilnost kao vanjska politika

Posebno je porazno to što su među najglasnijim podržavaocima napada upravo države koje same često govore o historijskoj nepravdi, okupaciji i kršenju međunarodnog prava. Albanija i Kosovo, koje se u međunarodnim debatama redovno pozivaju na pravo naroda na slobodu i suverenitet, bez zadrške su podržale napad na drugu suverenu državu.

Hrvatska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, kao članice NATO-a, također su stale na stranu vojne akcije, pravdajući je sigurnosnim argumentima i političkom solidarnošću sa zapadnim saveznicima.

Umjesto principijelne politike dobili smo diplomatsku servilnost.

Za mnoge balkanske vlade vanjska politika očito se svodi na jednostavnu formulu: podržati sve što dolazi iz Washingtona, bez obzira na pravne ili moralne implikacije.

Zaboravljena historija

Ironija je tim veća jer Balkan ima vlastito traumatično iskustvo bombardovanja i stranih vojnih intervencija. Upravo zbog toga bi balkanske države morale biti među najglasnijim zagovornicima međunarodnog prava i političkih rješenja sukoba.

Ali očito je da historija vrijedi samo kada je riječ o vlastitim tragedijama.

Kada se bombarduje neka druga država, tada se to naziva „preventivnom akcijom“, „sigurnosnom operacijom“ ili „odbranom saveznika“.

Moralna kapitulacija

Podržati napad na suverenu državu i likvidaciju njenih političkih i vojnih lidera znači prihvatiti logiku međunarodne anarhije – svijeta u kojem jači odlučuje, a slabiji šuti.

Balkanske vlade koje su podržale takvu politiku – Albanija, Kosovo, Hrvatska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija – time su poslale jasnu poruku: međunarodno pravo za njih nije univerzalni princip nego politički alat.

To nije samo politička greška. To je moralna kapitulacija.

Balkan bez glasa

Istovremeno, druge zemlje regiona – Bosna i Hercegovina, Srbija i Slovenija – zauzele su oprezniji stav i pozvale na smirivanje sukoba, bez otvorene podrške vojnoj akciji.

Ta razlika pokazuje da Balkan nije imao jedinstvenu poziciju, ali i da je dio regiona odlučio da bezrezervno podrži novu vojnu eskalaciju na Bliskom istoku.

Podrška balkanskih vlada napadima na Iran nije samo još jedan diplomatski potez. Ona je simptom mnogo dubljeg problema: nedostatka političke hrabrosti i stvarnog suvereniteta u vanjskoj politici.

Kada političke elite jedne regije bez zadrške podržavaju bombardovanje suverene države i ubijanje njenih lidera, onda je jasno da problem nije samo u geopolitici.

Problem je u kičmi.

A Balkan, nažalost, već predugo pokazuje da je nema.

Subscribe
Obavijest za
0 Komentari
Inline Feedbacks
Vidi sve komentare

Nema poruka za prikaz

Subscribe
Obavijest za
0 Komentari
Inline Feedbacks
Vidi sve komentare