PRIJAVA
Piše: PhD(c). Dženis Šaćirović, Predsjednik Skupštine Matice Bošnjaka Sandžaka
Dejtonski mirovni sporazum se nužno treba preinačiti u Bosanski građanski sporazum, odnosno u „Dejton 2“, u kome bi važilo pravilo „1 čovjek – 1 glas“, te bi se, na taj način, od nacionalnih torova koncipirala racionalna država, a od konstitutivne aparthejdne političko-nacionalne konglomeracije, građanski supstrat. „Dejton“ je napravio aparthejd u srcu Evrope što jenedopustivo, kako sa stanovišta poštovanja civilizacijskih tekovina čitavog 20. stoljeća, tako i dosadašnjeg stavljanja državnog potpisa na svaki od dokumenata sa obavezama provedbe i inkorporacije u vlastiti ustavni i zakonodavni sistem, kao i svuda u svijetu. Bosna, ovakva kakva je trenutno, najveći je presedan u pravnoj povijesti svijeta, jer je Dejtonski mirovni sporazum prekršilac svih deklaracija, konvencija, paktova, povelja i zakonskih rješenja suvremenog svijeta. Svaki građanin Bosne ima pravo da se kandidira za najviše državne funkcije i da bude biran u svim formama organizacije zakonodavne i izvršne vlasti, a da većina na građanskom, a ne etničkom ili kakvom drugom principu, odlučuje dalje o tome. Svuda u svijetu vlada građanska većina, a ne nacionalna partikulacija.
Ni važeći Dejtonski mirovni sporazum ne diskreditira pravo na Republiku Bosnu i Hercegovinu, iako je Ustavom (Aneks 4) dalje definira kao „Bosnu i Hercegovinu“, samim tim što je tako i navodi u aneksima svog dokumenta, a pobebno u Aneksu 1, kojem prijemčuje da je Republika Bosna i Hercegovina ptihvatila „dodatne sporazume o ljudskim pravima koji će se primjenjivati“, a među kojima su i Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima iz 1966. godine i Opcionalni protokoli iz 1966. i 1989. godine. Ne treba zaboraviti jednu bitnu činjenicu, a to je da je kao Republika Bosna i Hercegovina 22.05.1992. godine, primljena u članstvo UN, što je, kako kaže latinska maksima „prior tempore, potir iure“, i „prvo u vremenu“ i „jače u pravu“.
Ako ćemo produbiti proceduru pravnog statusa jedne države, lahko bi došli i do rješenja da Republika Bosna i Hercegovina, egzistira trajno u međunarodnom pravu, iako je isključena iz Aneksa 4 (Ustava BIH), posebno iz razloga jednog povijesnog i dramatičnog kompromisa, a ne racionalnosti, čak i u pogledu same međunarodne zajednice u tom kontekstu. Bosna je, svakako, republika, a primijenjeni eksperiment nad njom, nije i niti može od nje stvoriti bilo kakav vid unitarnosti na šta se u svom politikanstvu pozivaju antiprogresivne snage u bosanskom političkom životu, a suprotno tom stavu, ona ne egzistira niti ima ambicije biti monarhija.
- Sporne odredbe
Što se tiče diskriminatorskog kursa građana Bosne i Hercegovine, u prilogu Aneksa 3 o izborima, u paragrafu 7.3. se navodi da se moraju „…garantirati univerzalna i jednaka glasačka prava za sve punoljetne građane“, što podrazumijeva nedvosmislenu obavezu da svi moraju birati, a nacionalne zajednice izvankonstitutivnog elementa po tom principu, ne mogu biti raznopravni glasači, ukoliko ravnopravno nemaju mogućnost kandidiranja i izbora svojih političkih predstavnika. Ako se isključivo etnički element uzme u obzir, onda sama odredba paragrafa mora biti podložna decidnoj izmjeni sa prefiksom „da samo punoljetni član nacionalne zajednice ima izbor, ali ne i pravo ili mogućnost da izlazi na glasanje“, što bi opravdano bio potpuni paradoks i parapravna odredba u suvremenoj demokratiji. Dalje, u pargrafu 7.5. pomenutog Aneksa 3, navodi se: „…poštivati pravo građana da se kandidiraju za političku ili javnu funkciju, individualno ili kao predstavnici političkih stranaka ili organizacija bez diskriminacije“, što je fantomski tekst na slovo aneksa koji dolazi nakon inkorporiranosti svjetskih i evropskih dokumenata o ljudskim pravima, koji podrazumijevaju potpunu sprovedbu članova i slova određenosti da se država potpisnica pridržava i svojim zakonskim ovlastima omogući čisti građanski princip u svom političkom sistemu. Takođe, u Članu 2, tački 4. Aneksa 4, navodi se „NEDISKRIMINACIJA“: „Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u aneksu na ovaj ustav će biti osiguran. Sva lica u Bosni i Hercegovini će biti slobodna od diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i društveno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, vlasništvo, rođenje ili drugi status“, a u Članu 7 ovog Aneksa se navodi da će „Bosna i Hercegovina ostati ili postati potpisnica međunarodnih sporazuma navedenih u Aneksu 1 ovog Ustava“. Ono što je sporna činjenica jeste izbor članova Doma naroda, koji se sastoji od 15 članova (po 5 iz redova svakog od tri “konsitutivna” naroda), što predstavlja paradoks suvremenoj parlamentarnoj demokratiji. Dakle, za organ zakonodavne vlasti, koji uz Predstavnički dom objedinjujuće donosi odluke, a ne postoji mogućnost kandidiranja bilo kod od predstavnika drugih nacionalnih zajednica, što predstavlja svjetski pravni presedan, a što je potvrđeno Članom 4 Aneksa 4 (Ustava), članovima 1. i 2.
Član 5 o tročlanom Predsjedništvu je drugi princip diskriminalicje, po kojem je, uz Dom naroda, presuda Evropskog suda za ljudska prava u postupku slučaja „Sejdić-Finci“, ustanovila jasnu namjeru, ali i presudom dovela u pitanje da li, ako se u jednoj zemlji ne uspostavi jasan i nedvosmislen ustavni poredak, nasuprot očiglednom aparthejdnom odnosu i ignoriranju volje demokratske većine o tome koga će izabrati, a sa druge strane omoguće svakom čovjeku, pa bio manjinskog ili većinskog nacionalnog korpusa sa dokumentima države čiji je građanin, da istupa i kandidira se za visoke državne funkcije, uopće ima smisla govoriti o ljudskim pravima i pravima na građansku republiku, uopće, ne samo u ovom slučaju, već u svim mogućim i ma gdje i kada. Samo ova presuda nalaže da se izmijene članovi Aneksa 4 (Ustava BIH) ili da se postavi pitanje donošenja novog dokumenta, koji će postati okosnica demokratizacije državnog uređenja.
- Uspostavljanje „Bosanskog građanskog sporazuma“
Kada se govori o demokratizaciji bosanskog pravnog sistema, nailazi se na žestok otpor onima kojima on kao takav ne odgovara, a ne odgovara onim političkim snagama i strujama antiprogresivnog dijela države koji svoje partikularne interese kriju iza interesa konstitutivnosti, koja i kao takva predstavlja disbalans između realnog stanja i poslijeratnih demografskih prilika. Ovde se mudro treba ograditi i reći „jednom dijelu građana“, bez impliciranja nacionalne pripadnosti, koju na ovom putu uvođenja građanske države, ne treba pominjati kao princip i osnovu problema, već je potpuno ignorirati. Oni koji su protiv ovakvih nastojanja, ne samo da su protiv pravno oređene države, već i pravo uređenog svijeta. Tzv. „Dejton 2“ ili promjena izbornih odredbi Dejtonskog mirovnog sporazuma, konretno punih provedbi slova Aneksa 1 i prema tome, direktno Aneksa 4 (Ustava BIH), čiji je postupak sasvim legalan i legitiman, ne znači i mijenjanje entitetskih struktura i pozicija uz Distrikt Brčko i ne otvara direktno pitanje jedinstvenog vođenja unutarnje i spoljne politike države kao konačnog smisla koji određuje većina, već mogućnost da se svakom građaninu Republike Bosne i Hercegovine, dozvoli pravo da se bira i bude biran za najviše državne funkcije. Uostalom, građanska republika nijednom narodu ne garantira da li će imati političkom većinom svog predstavnika na najvišem novou, već da li će ga imati po građanskom principu, gdje političke grupacije ili grupe građana, samostalno kandidiraju i biraju predstavnike za ostvarivanje i poboljšanje kvaliteta svojih građanska prava, pa tek onda nacionalnih i kakvih drugih, koja ne smiju biti isključivo vezana za visoke državničke pozicije, koje polarizuju i razdvajaju prioritet građanskog u odnosu na bilo koji drugi pricip.
- Politikanstvo i šovinizam u odbrani dejtonskog parapravnog presedana
Za ideju vraćanja republičkog uređenja po građanskom principu, ne samo na nivou ove dvije pomenute institucije najvišeg nivoa zakonodavne i izvršne vlasti, stoji većina građana Bosne i Hercegovine, dok su nedvosmisleno za i nedvosmisleno protiv, podijeljeni politički faktori, što nikako ne spada u polje političkih razmirica ili viđenja budućnosti jedne države, već progresivnog i antiprogresivnog udjela u nastojanju vođenja države. Ako se jedna politička partija u državi zalaže da uspostavu građanske i jednakopravne države, bez obzira dolazio taj prijedlog, ili, uopće, samo politička platforma o borbi za takva prava, u okviru političkih mogućnosti, opet vezanih isključivo za sam izborni sistem ili međunarodnu podršku na tom putu, a druga neprirodno recipročnosti, umjesto da se zalaže za isto, kao kontramjeru civilizacijskim tekovinama, predlaže separatizam, secesionizam, iredentizam, ili kakav god drugi ekstremni princip destruktivnog političkog učešća ili neučestvovanja/neafirmiranja države na građanskom principu, onda je jasan i nedvosmislen princip oba politička stanovišta, u kojem jedan predstavlja progresivnu demokratsku opciju, a drugi trajni remetilački faktor i sabotersku osnovu antiprogresivnog djelovanja. Uopće, bilo kakva mjerenja ili poistovjećivanja povlačenja pitanja o daljim političkim procesima su apsurdna, jer su jedna mjerljiva i usporediva isključivo sa demokratskim principima, a ova druga, destruktivna, sa antidemokratskim principa, na čemu se svaka riječ dalje polemike i opravdano završava.
- Prijedlog
Pokrenuti unutarnje pitanje o posljedicama nesprovedbe i mogućih problema na putu evroatlantskih integracija i međunarodno pitanje o pomoći provedbe Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Međunarodnog pakta o političkim i građanskim pravima, Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda, Evropske konvencije o ljudskim pravima, ali i međunarodne pravne i sudske prakse sa posebnim osvrtom na poštivanje i prihvatanje odredbi „Presude Sejdić-Finci“ i sa stanovišta obzira konteksta nastanka Dejtonskog mirovnog sporazuma, čiju je činjenicu pri presudi uzeo u obzir Evropski sud za ljudska prava, ali također i to da je BiH 2002. godine postala članica Vijeća Evrope, pa samim tim je u korelacijskom odnosu da poštuje međunarodni pravni poredak.
