PRIJAVA
Nažalost, mnogo puta smo kroz našu istoriju pokazali i dokazali da se nekih stvari ili stidimo ili ih olako zaboravljamo, a to ni u kom slučaju ne bi trebali. Posebno je to vidljivo u posljednje vrijeme, kada se svi dičimo antifašizmom, a heroje i događaje iz Drugog svjetskog rata nekako stavljamo u “drugi plan”. Opština Visoko je do posljednjeg rata imala veliki broj ulica nazvan po narodnim herojima ili događajima iz tog perioda, ali i čak 34 spomenika, biste i ploče koje su bile postavljene u čast NOB-a. Međutim, sada u Visokom nema niti jedan ulica koja bi podsjećala na taj period, dok je veoma mali broj spomenika “preživio” turbulentne godine. Upravo o tim stvarima veoma značajan i studiozan projekt je uradio mladi, 34-godišnji Britanac Andrew Lawler, koji je ovih dana objavio svoj istraživački rad, u kojem su obrađena i 34 obilježja posvećena Narodnooslobodilačkom ratu u Drugom svjetskom ratu u Visokom. Tim povodom, razgovarali smo sa njim i u nastavku možete pročitati šta nam je rekao o svom istraživanju.
Mlad si čovjek, apsolutno nemaš veze sa partizanskim pokretom na teritoriji Visokog i BiH u Drugom svjetskom ratu, ali si odlučio da napraviš “priču” o tome. Šta je to probudilo u tebi zainteresovanost baš za ove spomenike?
AL: Kratko sam živio u Visokom, u periodu od 2007. do 2009. i stekao mnogo prijatelja i kontakata u gradu. Nakon toga, diplomirao sam u Belgiji, gdje sam i magistrirao na temu očuvanje spomenika. Teza rada je bila Partizansko groblje u Mostaru, poređenje današnje situacije prema drugim spomenicima na području Jugoslavije, koje je stvorio isti arhitekt Bogdan Bogdanović. Zbog ovoga sam se vratio u BiH i Sarajevo, odakle je bilo najlakše obići sve spomenike i posjećivati Mostar. Istražujući moju tezu, shvatio sam da nije bilo „konsenzusa“ za spomenike NOB-a na teritoriji BiH od 1995. (u stvarnosti od mnogo ranije – posljednje takvo anketiranje izvršeno je 1973. godine). Počeo sam skupljanje podataka iz raznih izvora koja spominju spomenike i bilježio sam svaki pojedinačno kada sam ga pronašao. Od 2014. sam počeo prikupljanje podataka malo ozbiljnije i sada imam podatke o skoro 3000 spomenika i memorijalnih spomenika NOB-a na teritoriji BiH. Cilj je da sastavim izvještaj iz svake opštine u BiH (ili da ohrabrim druge da napišu slične izvještaje u državi). Visoko je peta opština za koju sam napravio izvještaj, nakon Sapne, Istočne Ilidže, Živinica i Busovače. Visoko ima daleko najveći broj spomenika od prethodno nabrojanih opština, ali je uz pomoć mnogobrojniih stanovnika Visokog prikupljanje bilo znatno olakšano. Nadam se da ću završiti izvještaje za još 8 do 15 opština u 2019. godini.
Kako je bilo krenuti sa projektom? Koliko si imao ulaznih informacija o svemu?
AL: Počeo sam sastavljati izvještaj za visočku opštinu u januaru 2017. godine, posjetom Zavičajnom muzeju Visoko. Oni su dopustili da pristupim kopiji njihovog izvještaja napisanog 1986, napisanog na osnovu anketiranja izvršenog 1984. godine, koji je sačinjavao sve spomenike i memorijalne spomenike NOB-a na teritoriji opštine u to vrijeme. Znao sam da postoje i drugi spomenici na opštini i Zdenko Antović me uputio na jedan (u staroj kožarskoj školi) o kojem nisam mogao naći nikakvih istorijskih zabilješki, osim jedne fotografije koju mi je Zdenko pokazao. Morala je da postoji još jedna kopija izvještaja, kojeg je ranije napisao gospodin Smail Tihić, koji je radio za Republički zavod za zaštitu spomenika. Nažalost, nisam mogao da se domognem tog izvještaja i nisam siguran da li je preživio do sada, ali vjerujem da dijelove studije iz 1986. godine sačinjavaju informacije o ovom izvještaju.
Koliko je teško bilo doći do fotografija, do podataka vezanih za spomenike? Čak i mnogi Visočani nemaju te podatke ili što je još žalosnije, ne poznaju istoriju i ono što je bilo na ovim prostorima.
AL: Fotografije starih spomenika su dolazile iz dva izvora: ogromna i fascinantna kolekcija koju je napravio lokalni istoričar Zdenko Antović i privatna arhiva umjetnika Ranka Milanovića, koju je sačuvao njegov sin u Beogradu. S njim sam stupio u kontakt zahvaljujući stanovnicima Visokog, i srećom, pošto živimo veoma blizu, bio je više nego sretan da podijeli očeve fotografije sa mnom. Izvore svih fotografija sam naveo na poleđini izvještaja.
Jedna prepreka sa kojom sam se suočio jeste to da ljudi u BiH nisu navikli da fotografišu spomenike, posebno manje i ne tako važne memorijalne ploče, fontane i biste. Možete ne tako često naći fotografije društava i organizacija ispred ploča i školskih grupa pored bisti, ali općenito su nevjerovatno teške za pronaći. Ipak, uz pomoć društvenih medija današnjice, sve više i više ljudi objavljuje stare fotografije online u lokalnim „istorijskim“ grupama, koje su neprocjenjiv izvor za istraživače.
Mapiranje i savremene fotografije napraviili su visočki stanovnici, posebno Ivan Kitić i, opet, Zdenko Antović. Svi izvori su jasno navedeni u dijelu za „Reference“ u izvještaju. Dio dokumentacije dobio sam iz Zavičajnog muzeja Visoko, dio iz arhiva Ranka Milanovića, a ostatak iz drugih izvora, kao naprimjer moje privatne biblioteke.
Kakav je tvoj stav o očuvanju spomenika ili bolje rečeno o nebrizi prema istim, a samim tim i svojoj istoriji?
AL: Moram reći, Visoko je jedna od najgore pogođenih opština što se tiče uništenog nasljedstva NOB-a sa kojom sam se susreo. Posebno me šokirao primjer biste Dušana Čuluma u Donjem Moštru, gdje ne samo da je bista sklonjena, nego je i njegovo ime prekriveno kamenom pločom. Iako sam vidio mjesta na kojim su i bista i postolje uklonjeni ili sakriveni, ovo je jedini primjer do sada na teritoriji BiH na kojem sam vidio da je nečije ime namjerno uklonjeno ili sakriveno (na drugim mjestima, naprimjer Partizansko groblje u Banja Luci, ploče sa imenom su uklonjene nekada u prošlosti, ali su od tada vraćene).
Mora se reći da ima i pozitivnih primjera kao što su česma na Bucima i spomenik u gradskom parku koji su doživjeli renoviranje u zadnjih nekoliko godina, kao i to da su biste koje su ukradene iz gradskog parka zamijenjene memorijalnim pločama. Nadati se da je ovo samo privremeno rješenje. Ipak, brinu me „amaterske“ restauracije, kao na primjeru fontane na Trgu Džemala Bijedića (napravljenu od strane Ranka Milanovića, autora mnogih spomenika na visočkoj opštini) i na primjeru zgrade sa arapskim slovima blizu Sebilja. Često je slučaj da restauracije nerijetko načine više štete nego dobra – boja korištena na Sebilju je sa bazom na plastici, koja sprečava da kamen „diše“ što znači da će propadati brže, dok je sa fontane na trgu sklonjena patina i prebojena je, i sada izgleda očajno.
Također sam čuo glasine da je veliki broj bisti i drugih spomenika sačuvan i čuva se u određenim institucijama. Ipak, jedina od njih koja bi se mogla naći tokom istraživanja je gipsana kopija biste Janka Balorde u školi „Hazim Šabanović“. Ovo je definitivno nešto što se mora istražiti.
Da li si nailazio na određene probleme ili nagovaranja da odustaneš od projekta?
AL: Do sada su problemi bili ograničeni. Bio sam razočaran kada sam kontaktirao nevladine organizacije u Visokom sa upitom da li su zainteresovani za saradnju, a nisam dobio odgovor. Također, sastanak koji sam dogovorio sa SUBNOR-om je otkazan u zadnji čas, sa izvinjenjem „Mi mislimo da je ove stvari najbolje ostaviti u prošlosti!“, što je bila malo neuobičajena izjava organizacije koja je osnovana sa ciljem očuvanja sjećanja na događaje i individualce povezane sa NOB-om i revolucijom.
Sa druge strane, imao sam ogromnu pomoć od grupa i pojedinaca iz cijele države. Tako me kontaktirao načelnik jedne opštine iz Republike Srpske i ponudio sve izvore u gradu (kao što su arhive i razna odjeljenja opštinske administracije). Druga opština, također u RS-u, je bila od nevjerovatne pomoći, sa jednim opštinskim zaposlenikom koji je pokazao veliku zainteresovanost za ovaj rad. Pored njih, veliki broj javnih i kulturnih institucija (u oba entiteta) mi je pomogao u dokumentaciji, ili je sugerisao gdje bi se mogle pronaći stare fotografije.
Sa druge strane, prijatelji su me savjetovali da ne idem u opštinske administracije pojedinih gradova – jedan prijatelj mi je čak rekao da ako ih pitam za dokumentaciju, ne samo da će mi reći da je nemaju, nego će je potražiti samo da je unište, ili čak da se postaraju da svi tragovi spomenika NOB-a budu uklonjeni iz opštine.
Nadam se da te se Visočani još uvijek sjećaju, posto si jedan dio života proveo upravo u našem gradu. Kakva tebe sjećanja vezu za Visoko?
AL: Imam lijepe uspomene na period mog života koji sam proveo u Visokom. I dalje pokušavam da posjetim grad jednom ili dvaput godišnje, iako će to biti teže u budućnosti, jer moja familija i ja selimo iz Sarajeva u Beograd ovoga ljeta, gdje sam osnovao malu konzultantsku firmu. Nažalost, mnogi moji prijatelji su napustili grad (neki su otišli u druge bh. gradove, neki u druge države) i svaki put kada se vratim, centar izgleda praznije i praznije. Sjećam se da kada sam se doselio prvi put, centar je bio prilično živ ljeti, djeca su igrala rukometni turnir na glavnoj ulici i porodice su šetale kroz centar do kasno u noć. Zadnjih par puta kada sam dolazio ljeti, nisam to vidio. Velika je šteta za to, jer kada sam prvi put dolazio, autoput prema Sarajevu se tek otvorio i bilo je nade za novi život u smislu biznisa, i mlade ljude i familije je grad privlačio zbog lakoće prevoza. Nažalost, izgleda da je prilika propuštena zbog administracije, koja, zajedno sa ekonomskom krizom, nije nikad uspjela da taj „bum“ materijalizuje.
Nakon saznanja da se tvoj rad našao na internetu, zanima nas da li si možda planirao da u budućnosti sve ovo izdaš kao knjigu i to na B/H/S jeziku?
AL: Zaista nisam razmišljao o tome, ali otvoren sam za tu ideju i volio bih da se rad prevede na B/H/S jezik. Za sada, koncentrišem se na dovršavanje izvještaja koje sam započeo i na skupljanje informacija o drugim spomenicima i memorijalnim spomenicima u BiH. Baza podataka raste svaki dan: u zadnja 24 sata uspio sam da dodam još 8 spomenika iz 4 različite opštine.
tvsensor.com /visoko.co.ba
