PRIJAVA
Don Ritchie je skoro 50 godina spašavao živote ljudi koji su na ivici samoubistva. Tokom svog života, Ritchie je uspio da čak 160 ljudi odgovori od njihove namjere, odnosno da skoče s najpopularnijeg australijskog mjesta za samoubice – stijene zvane Gap.
Iako je Ritchie umro prije više godina, legenda i sjećanje na ovog heroja žive nakon što je njegova kćerka Sew Ritchie ispričala “neispričanu” priču o njemu – “anđelu ponora”, s obzirom na to da on sam nikada nije želio da se hvali koliko je ljudi spasio.
Ona kaže da je njen otac bio jedan nevjerovatan džentlmen, koji se svojevremeno namjerno preselio u kuću u blizini ove samoubilačke stijene, kako bi nastavio s misijom spasavanja tuđih života.
“Sjećam se da bi svako jutro, kada se probudi, prvo pogledao kroz prozor da li nekoga ima na stijeni. Ukoliko bi vidio da neko stoji, on bi lagano odšetao do njega, te s prijateljskim stavom pitao: ‘Mogu li vam nekako pomoći'”, prisjeća se Sew.
Iako ovo nekima zvuči isuviše jednostavno, njegov pristup bi skoro uvijek uspijevao. Svaku osobu koju je odvratio od samoubistva pozivao bi kući na čaj ili, kako bi on govorio, “šoljicu razgovora”, a nerijetko bi ih poslužio i ručkom.
“Iako nismo ni svjesni, tako je malo potrebno kako bismo spasili nekog drugog. Uvijek mi je govorio da nikada ne smijemo potcijeniti moć tople riječi i osmijeha”, prisjeća se njegova kćerka.
Ona kaže da je potencijalnim samoubicama uvijek nudio alternativu, govoreći im da nije sve tako kako im se trenutno čini. Uvijek im je prilazio na jedan prijateljski način, uz ogroman osmijeh. Onda bi ih pozvao na razgovor, gdje bi mu se oni izjadali, a zatim otišli kući.
Ritchie je nekada služio u Kraljevskoj australijskoj mornarici, da bi godine nakon rata proveo radeći kao agent osiguravajućih kuća. Godine 1964. preselio se u kuću na Old South Roudu, koja je u neposrednoj blizini stravične stijene. Sa spasavanjem prvih samoubica počeo je neposredno nakon preseljenja. O tome je i sam svojevremeno pričao:
“U tom kraju sam bio relativno kratko kada sam primijetio da veliki broj ljudi dolazi tu, jedno vrijeme stoji na stijeni, a zatim jednostavno nestanu u ponoru. Kasnije sam shvatio da im moram prići i pričom ih odvratiti od crnih misli”.
Ipak, njegova kćerka kaže da je Ritchie bio skroman te da se nikada nije želio hvaliti time šta radi.
“U to vrijeme nije bilo sofisticiranih mehanizama kao danas. Nije bilo policijske podrške, timova za pregovore. Bio je samo moj otac, koji je hrabro izlazio na liticu i krajnje neposredno započinjao razgovor. Za svoje zasluge i tolike spasene živote prije nekoliko godina je dobio i medalju za hrabrost, čime je na neki način odato priznanje za sve što je učinio”, kaže Sew.
I dok bi se mnogi pokolebali, a možda čak i preselili, Ritchie je do smrti živio u kući iz koje je posmatrao dolazi li ko na liticu. On sam je govorio da je “predivno što imaju priliku da žive tu, gdje mogu pomoći ljudima i spasiti im živote”.
Naravno, tokom 50 godina koliko je živio tu, nije uspio odgovoriti sve samoubice. Kada bi se neko i bacio, uprkos njegovoj pomoći, to ga nije obeshrabrivalo, već je prihvatao to kao realnost, jer se očigledno za tu osobu više ništa nije moglo učiniti.
Ritchie, ili “čovjek s osmijehom”, kako su ga mnogi zvali, posljednje godine života je proveo teško bolestan, skoro nepokretan. Ipak, i u toj bolesti on se nije predavao, već se borio. Negdje pred kraj života rekao je da se nada da će i nakon njega u ovaj kraj doseliti neko novi, ko će nastaviti njegovu misiju, jer nismo ni svjesni koliko života možemo spasiti samo “uz osmijeh i toplu riječ”.
