PRIJAVA
U poređenju između položaja Albanaca u nekadašnjoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ) i današnjoj Bosni i Hercegovini, postavlja se jednostavno, ali važno pitanje: jesu li Albanci danas ravnopravni građani ili ustavno marginalizirana manjina?
Odgovor je jasan – Albanci su imali veća kolektivna i politička prava u SFRJ nego što ih imaju u današnjoj Bosni i Hercegovini. No, za razliku od prošlih vremena, današnji odnosi među narodima su znatno pozitivniji, a diskriminacija nad Albancima nije represivna, već isključivo institucionalna i ustavna.
Albanci u SFRJ: Autonomija i politička vidljivost
Već od 1963. godine, Albanci su priznati kao „narodnost“ u SFRJ – termin koji, iako ispod statusa „naroda“, ipak podrazumijeva određena kolektivna prava. Najvidljiviji primjer toga bio je status Autonomne Pokrajine Kosovo, koja je, posebno nakon Ustava iz 1974, uživala gotovo republički nivo samouprave.
U tom periodu Albanci su imali:
- Obrazovanje na maternjem jeziku, uključujući Univerzitet u Prištini.
- Svoje medije, izdavaštvo i kulturne institucije.
- Političko predstavništvo u pokrajinskim i savezno-jugoslavenskim tijelima.
Albanci su u SFRJ živjeli pod stalnim represijama, hapšenjima i političkim progonima od strane jugoslovenskih vlasti, posebno kada su zahtijevali veća prava ili izražavali svoj nacionalni identitet – što u Bosni i Hercegovini danas apsolutno nije slučaj.
Albanci u Bosni i Hercegovini: Prijateljski odnosi, ali ustavna isključenost
Danas, Albanci u Bosni i Hercegovini žive u veoma dobrim i prijateljskim odnosima s većinskim narodima. Nema etničke napetosti, ni represije, ni diskriminacije u svakodnevnom životu. Albanci su aktivni u poslovima, kulturi i društvu, a poznati su po lojalnosti državi i zalaganju za integraciju.
Ipak, diskriminacija postoji – ali u vidu institucionalne i ustavne isključenosti.
Kao pripadnici kategorije „Ostali“, Albanci:
- Nemaju pravo da budu birani za člana Predsjedništva BiH.
- Ne mogu biti imenovani u Dom naroda.
- Nemaju zakonski osiguranu upotrebu albanskog jezika u obrazovnom i institucionalnom sistemu.
Uprkos brojnim apelima i presudama Evropskog suda za ljudska prava, BiH još uvijek nije izmijenila Ustav kako bi svim građanima – pa tako i Albancima – osigurala punu jednakost.
Zaključak: Vrijeme za ravnopravnost
Dok su Albanci u SFRJ imali znatno veći nivo institucionalnih prava, savremeni društveni odnosi u Bosni i Hercegovini su pozitivniji i oslobođeni međunacionalnih tenzija. Ipak, pravna i politička nepravda prema Albancima danas nije fizička, već ustavna.
Zato je krajnje vrijeme da BiH napravi korak naprijed i osigura jednakost svih svojih građana, bez obzira na to kojoj naciji pripadaju. To nije samo zahtjev demokratskog društva, već i temelj evropskog puta.
