PRIJAVA
Prije sto godina, mnoge bošnjačke porodice iz BiH, Crne Gore, Albanije, sa Kosova… napustile su svoje rodne zavičaje, i novi život potražile u Turskoj. Najveći val iseljavanja Bošnjaka iz BiH u Tursku bio je nakon dolaska Austro-Ugarske, 1878. godine, kada su prvi muhadžiri krenuli iz Bosanske krajine, potom iz Hercegovine i središnje Bosne, dok su iz Sandžaka nešto kasnije uslijedila iseljavanja.
Koliko je Bošnjaka svoju novu domovinu pronašlo u Turskoj, niko
pouzdano ne zna. Zvanični turski podaci ističu cifru od dva i po
miliona, dok drugi podaci govore da ih je više od četiri miliona, a neki
čak tvrde da Bošnjaka u Turskoj ima i do šest miliona koji vuku
porijeklo s Balkana.
– Samo u regiji Adana ima ih od 25.000 do
30.000 – tvrde Bošnjaci iz Udruženja Adana- Bosna bratstvo, dobročinstvo
i kultura (Adana Bosna Kardeşlik, Yardımlaşma ve Kültür Derneği’nin),
kojim predsjedava Kasim Gul.
Udruženje su osnovali 1995. godine sa ciljem da pomognu BiH, naprave konekciju sa Bošnjacima u Adani, omoguće im mjesto gdje zajedničkim snagama mogu njegovati običaje i tradiciju predaka, ali i da ponovo uvežu davno pokidane porodične veze. A u toj misiji, povjerenje su dali i nama. Upoznali su nas sa nekoliko bošnjačkih porodica, a u njihovoj pratnji, obišli smo i bosansko selo Hamid bey Budžak, koje se nalazi u blizini rijeke Džejhan, nedaleko od Sirije.
Na licu mjesta saznali smo da u selu živi 170 porodica, odnosno 500 ljudi, uglavnom oni starije dobi, jer su mlađi, u potrazi za boljim životom, odselili u veće gradove Turske.
– U ovom selu uglavnom su porodice iz Bosanske krajine. Sa nama su samo dvije porodice iz Damaska, ali, oni su se već prilagodili nama- ističe kroz smijeh naš domaćin, penzioner Šerif Dizdar, koji vodi porijeklo od porodice Pašić iz Cazina.
Razgovarali smo uz čaj na verandi njegove kuće, koja se svojom građom i sadržajem uopšte ne razlikuje od tradicionalnih bosanskih kuća. Iako malo dvorište, u njemu je baš sve što treba- nekoliko stabala različitih voćaka, malo obradive zemlje, kokošinjac, naslagana drva za potpalu, i naravno, kapija uvijek otvorena za nove goste.
On, kao ni njegova supruga Emine, ne govore bosanski jezik, znaju tek
poneku riječ, a u prijevodu sa turskog na bosanski, pomogao nam je naš
uvaženi profesor i umjetnik Ćazim Hadžimejlić, kojeg je uz našu ekipu,
umjetnicu Mirsadu Baljić i umjetnika Aldemara Ibrahimovića (Crna Gora),
također ugostilo pomenuto Udruženje.
– Godine 1883. Turska je
uspostavila sistem da se svi oni koji dolaze sa Balkana mogu naseliti u
blizini rijeke Džejhan. Tada nisu mogli dugo ostati jer je rijeka
plavila, da bi se ponovo vratili 1910. godine, kao i mnoge druge
bošnjačke porodice. Država im je dala po 5-6 dunuma zemlje što nije bilo
dovoljno za život, zato su mnogi morali raditi uglavnom u nekim
fabrikama, kako bi zaradili za život. Ovo je inače najpokretnije selo,
selo u kojem se nešto dešava- pojašnjava Šerif.
Osim Pašića, ističe on, u selo su doselile i druge porodice iz Krajine: Harbaš, Beganović, Tonić, Gunić, Elkasović, Krđalić, Ćoralić, Šepić…, međutim, ta prezimena nisu zadržale do danas.
– Ja sam najstariji čovjek u selu. Imam 80 godina- dodaje Hasan, porijeklom Šepić, gost našeg domaćina koji je došao da nas pozdravi i nastavlja…
“Mi se ovdje uglavnom bavimo stočarstvom i poljoprivredom, ali, nemamo baš mnogo zemlje. Lijepo nam je. Družimo se. Imamo i džamiju u blizini“.
Dok Emine u tradicionalnoj bosanskoj nošnji, dimijama i šamiji, služi čaj koristimo priliku da je pitamo koliko se u selu zadržala i tradicionalna bosanska kuhinja.
– Mi njegujemo sve što smo naslijedili od naših predaka. Pravimo burek, pirijan, hurmašice, baklavu, pasulj, halvu. Naravno, na našoj trpezi bude i turska hrana. Ustvari to je pravi miks, baš kao što smo i mi po svom rođenju i porijeklu- odgovara nam.
U Krajini nikad nisu bili, ali, velika im je želja da vide zemlju svojih predaka. Vjeruju da će jednom doći zajedno sa njihovo četvero djece (dvije kćerke i dva sina) koji odavno ne žive sa njima.
A do tada, i našeg ponovnog viđenja, Emine nam obećava da će naučiti bosanski jezik, prenosi Faktor.
– Većina naše djece studira u Sarajevu kako bi upoznali bosanske djevojke ili momke da se žene i udaju. Moj sin oženio je djevojku iz Visokog. Sa njom je studirao- ponosno dodaje predsjednik Udruženja, Kasim Gul.
