PRIJAVA
Planine smeća gomilaju se u zapadnim zemljama, a gradovi jugoistočne Azije stenju pod teretom uvezene ambalaže otkako je Kina odlučila zatvoriti svoje pogone za preradu otpada bacivši industriju recikliranja u duboku krizu.
Početkom 2018., Kina je odlučila da više neće biti prva svjetska destinacija za recikliranje i zabranila je uvoz plastičnog otpada, ali i drugih kategorija otpada.
Plastični otpad iz razvijenih zemalja od tada se masivno usmjerava u nekoliko država jugoistočne Azije u koje su vlasnici kineske industrije recikliranja preselili svoju djelatnost.
“To je bilo poput potresa”, objašnjava Arnaud Brunet, direktor Međunarodnog ureda za recikliranje sa sjedištem u Bruxellesu.
“Kina je bila prvo tržište recikliranog otpada. Kada je stavila ključ u bravu za takvu djelatnost, Kina je šokirala cijeli planet”.
U jugoistočnoj Aziji najpogođenija je bila Malezija. U toj zemlji živi velika kineska manjina koja je preuzela djelatnost recikliranja. Uvoz plastike u Maleziju utrostručio se od 2016. i dosegnuo 870.000 tona u 2018., prema službenim podacima.
U gradiću Jenjarom blizu prijestolnice Kuale Lumpur, tvornice za preradu plastike nicale su kao gljive poslije kiše, a s njima i emisije toksičnih plinova. Planine plastike prostiru se posvuda, oblikovane svim vrstama otpada: ambalažom iz industrije prehrambenih proizvoda, sredstava za pranje i čišćenje, plastičnih vrećica iz Francuske, Njemačke, Sjedinjenih Država ili Brazila.
Vrlo brzo stanovnici su se počeli žaliti na smrad, a borci za okoliš usprotivili se spaljivanju određenih vrsta plastike koje ne mogu biti reciklirane. Ljudi su se počeli gušiti u smradu otrova, patiti od umora, glavobolja, nesanice, dišnih tegoba.
Pua Lay Peng, 47-godišnji stanovnik Jenjaroma počeo je istragu i ustanovio da u području ima četrdesetak tvornica za preradu plastike, a mnoge su radile bez dozvole. Nakon brojnih pritužbi vlasti su konačno reagirale i zatvorile tvornice i privremeno im zamrznule dozvole za rad.
U septembru su 33 tvornice za preradu plastike zatvorene samo u Jenjaromu. Kakvoća zraka poboljšala se, no gomile plastike još nisu uklonjene. Aktivisti za okoliš strahuju da će operacija recikliranja biti premještena na neko drugo mjesto.
Zapadnim državama, koje su se godinama oslanjale na Kinu šaljući onamo svoj otpad, sada muku muče kako i gdje pronaći zamjenu. Industrije tvrde da su troškovi previsoki da bi takvu djelatnost obavljale u zapadnim zemljama pa sada otpad istovaruju na odlagalištima ili spaljuju.
Neki su se uspješnije prilagodili poput grada Adelaide na jugu Australije koji je nekada svoj otpad slao u Kinu, a sada 80 posto prerađuje sam te ostatak šalje u Indiju.
“Pomažući lokalnom stanovništvu uspjeli smo recikliranje organizirati uz slične troškove kakve smo imali u Kini”, kaže Adam Faulkner, čelnik tvornice za upravljanje otpadom iz Adelaide.
Trošiti manje plastike
U Kini je uvoz plastike pao sa 600.000 tona na mjesec u 2016. na 30.000 tona mjesečno u 2018., navode u izvješću Greenpeace i nevladina udruga GAIA (Global Alliance for Incinerator Alternatives, globalni savez za alternativu spaljivanju).
Čitave zone koje su bile namijenjene recikliranju sada su napuštene, kaže Chen Liwen, utemeljitelj nevladine udruge Zero Waste Alliance (Nulta stopa otpada) u Kini.
Kada su države Malezija, Tajland i Vijetnam, isprva najpogođene industrijom recikliranja, počele poduzimati mjere ograničenja uvoza plastike, posao se preusmjerio na države u kojima su propisi labaviji, poput Indonezije i Turske, navodi Greenpeace.
Međutim, ima li se na umu podatak da se samo 9 posto proizvedene plastike reciklira, jedino dugoročno rješenje je proizvoditi i trošiti manje plastike, ističe Greenpeace.
“Ciklus recikliranja ne uspijeva sustići proizvodnju plastike”, zaključuje Kate Lin, zadužena za kampanju u toj organizaciji.
