PRIJAVA
Milijardu kuna godišnje hrvatska država darežljivo daje Crkvi, ali taj novac, razumljivo, ne može dulje potrajati. Šta je milijardu kuna na ovu skupoću? Kad poplaćaju sve račune, svećenicima jedva ostane za sladoled djetetu. Velečasni Mario Križanac iz župe Presvetog Trojstva u Reki pored Koprivnice smislio je stoga dodatni izvor prihoda.
Poslao je pismo župljanima tražeći donacije za uređenje vanjskog križnog puta. U pismu im ne preporučuje iznos manji od sto kuna, za tisuću donatorima obećava staviti imena na postajama uz put, a osobito pobožni, oni koji se isprse s tri tisuće, a koje i župnik i Isus najviše vole, bit će istaknuti kod glavnog križa.
Sve je župnik sebi lijepo skontao, jedino iz pisma nije jasno što on točno uređuje? Tko će to raditi? Koliko će uzeti za materijal, a koliko za ruke? O takvim se stvarima može samo nagađati. Građevinski je pothvat zagonetniji od investicija Milana Bandića.
Po duši govoreći, bilo je već vrijeme da netko uredi Križni put. Taj put, na kojemu se sjećamo muke koju je naš Spasitelj prošao od Jeruzalema, gdje je bio zatočen i osuđen, do brda Kalvarije, gdje su ga razapeli, zloglasno je loša prometnica, kamenita, razlokana poljska cesta na kojoj i koze lome noge. Dosta je reći da je Isus tu, noseći teški križ, čak tri puta posrnuo i pao. Kad velečasni Križanac uskoro naspe šljunak, valjkom ga izravna i betonira križni put, vjerojatno tu nitko više neće padati. Osuđenik na smrt popet će se uzbrdo kao atletičar, učas, laganim korakom. Putem se neće ni zadihati ni oznojiti. Niti će Šimun Cirenac trebati pomagati s nošenjem križa, niti će mu Veronika rupcem brisati umorno lice. Nesretnik neće gotovo moći dočekati da ga dugačkim čavlima zakucaju za hrastove grede, tako će krasan biti taj Križni put u Reki kod Koprivnice.
Ako to ne vrijedi sto kuna, ja ne znam šta vrijedi.
Poznajući spremnost kojom naš narod daruje Crkvu, osobito ako se dar spomene u nedjelju ujutro s oltara, ne sumnjam da će velečasni Križanac brzo skupiti potrebni novac, pa i više od toga. Dosjetljivi marketinški trik s imenom i prezimenom donatora duž križnog puta i na glavnom križu pouzdano će upaliti. Častohlepnim će seljacima to biti neodoljiv mamac. Mogao je možda pred njih baciti i koji veći i masniji, privlačniji zalogaj, još mu nije kasno povisiti uloge i, na primjer, za deset, dvadeset ili čak, zašto ne, pedeset hiljada kuna dodjeljivati titule generalnog pokrovitelja i glavnog sponzora događaja. Hadezeovci u nadzornim odborima javnih poduzeća ubili bi da negdje piše: “Mučenička smrt Sina Božjeg, powered by Croatia osiguranje” ili “Raspeće Isusa Krista omogućile su Hrvatske autoceste”.
Isus bi, osim toga, mogao nositi sponzorsku majicu, kao i ona dva razbojnika koja su raspeta zajedno s njim. Rimski vojnici koji bacaju kocku za Isusove halje na ogrtačima bi imali reklamu sportske kladionice, a nešto bi se svakako dalo zaraditi i izdavanjem dozvole za prodaju piva, vina i hladnih bezalkoholnih napitaka na Kalvariji. Ukratko, kad otkrijete kakav je lukavi naum jedan hrvatski župnik smislio da sebi nagrablja još koju kunu od svoje lakovjerne pastve, morate se upitati, kako se samo Poncije Pilat toga nije sjetio?
Naši svećenici iznenađuju osebujnim tumačenjem svoga kršćanskog poslanja, jednako kao što i hadezeovci iznenađuju tumačenjem svoga hrvatstva, svakodnevno se sve strašnije razotkrivajući kao nepravedni, bezdušni, pohlepni, netrpeljivi, prevrtljivi, ulizice, lažljivci i šovinisti. I kraj svega toga, čini se kako oni iskreno vjeruju da je ono što govore i čine savršeno nedužno, ispravno i bogougodno, da su zaista dobre osobe, pozvane savjetovati seljake kakav život trebaju voditi. Pogledajte samo oholost s kojom nastupaju, od Križanca u Reki, preko onoga u Vodicama koji je stavio krvave lutke fetusa u raspelo do onoga koji je doveo Darija Kordića studentskoj omladini. Oni nemaju nikakve sumnje da bi Isus Krist napravio sve isto kao oni i da je potreba, bez razmišljanja, rafalima i bombama ubio još sto muslimana u Ahmićima.
Premda nisam vjernik, s vremena na vrijeme dođu mi neke teološke sumnje. Sinoć me je tako pred zoru probudila i nije mi više dala zaspati jedna o đavlu, Sotoni, gospodaru tame, Belzebubu, Luciferu i kako već ne zovu najstarijeg i najopasnijeg Božjeg neprijatelja. Ako ga ima, gdje je on danas u Hrvatskoj, pomislio sam zureći u tamu? Na koja mjesta Sotona izlazi u zemlji u kojoj osuđeni ratni zločinac Dario Kordić mlade poučava o vjeri i nadi? Kako gospodar tame provodi dane dok sisački biskup Vlado Košić propovijeda o milosrđu? Razmišlja li o promjeni zanimanja slušajući gdje studentski kapelan don Damir Stojić govori o oprostu? Osjeti li se Belzebub možda suvišno kad Željka Markić priča o ljubavi za bližnjega? Ima li Lucifer krizu identiteta, upita li se o smislu svoga postojanja gledajući lutke krvavih fetusa kojima je vodički župnik ukrasio raspelo?
Kako se meni čini, Sotona se može lijepo opustiti i zaboraviti na Hrvatsku. Navraća li svejedno u nas, gospodar tame treba uzeti godišnji, po danu spavati, a noću na mjesečini neobuzdano se odati svakovrsnim porocima s prokletim bićima, plesati i bludničiti s vješticama, šmrkati kokain s vukodlacima, kartati poker s vampirima. Kraj svega što se ovdje čini i govori u ime Isusa Krista, nama đavo ustvari i ne treba.
