PRIJAVA
Prva žena, koja je sa maramom istrčala polumaraton u Banjaluci, 20. aprila četvrti put se vraća na banjalučku stazu.
„Moja marama je dio mog identiteta i ja sam odavno navikla živjeti s njom kao sastavnim dijelom sebe. Ono što mi je smetalo je što su nas zbog nje mnogi smatrali manje sposobnima i što mnoge žene koje nose maramu također vrlo često same sebe ograničavaju. Odlučna sam da to promijenim u ovoj oblasti, kao što su mnoge druge žene napravile u drugim oblastima – fizici, inžinjeringu, medicini, svuda“, kaže za Glas Amerike Nudžejma Softić, maratonka, triatlonka, predsjednica Udruženja rekreativaca sportista „Trčanje i to“ i lektorica.
Trčanje, plivanje i vožnja bicikla samo su neke od aktivnosti koje su njena svakodnevica. U bh. trkačkoj zajednici poznata je kao prva trkačica koja je sa maramom istrčala polumaraton u Banjaluci, a ovo iskustvo, kako kaže, uprkos različitim komentarima, smatra najljepšim događajem u svom životu. 20. aprila četvrti put će trčati polumaratonsku trku u Banjaluci i to na RMC Banja Luka Half Marathonu u okviru drugog po redu trkačkog festivala „Run&More Weekend“.
„Ja sam Krajiškinja, Kozarčanka i Banjaluci se vraćam evo svake godine otkako sam počela trčati, 20. aprila evo četvrti put. Na mojoj prvoj trci u Banjaluci mi nije bilo baš najugodnije, jer sam vjerovatno prva žena s maramom koja je ikad trčala kroz taj grad i nisam bila sigurna kakve će biti reakcije. Strah je donekle bio opravdan, na tri mjesta duž staze su mi iz kafića usput psovali majku. Ipak, da se nije to desilo ne bi se desilo ni ono što smatram najljepšim događajem sa svih trka koje sam istrčala – prišao mi je jedan trkač koji je bio ispred mene, rekao da je on Banjalučanin i da će trčati sa mnom jer želi da se osjećam lijepo i sigurno u njegovom gradu, koji sigurno ne predstavljaju ti koji su dobacivali usput“, priča Nudžejma Softić.
Ona ističe da je taj sportski duh koji poznaje samo podršku i ohrabrivanje ono što najviše voli u sportu.
„Tu jedni druge ne pitamo odakle smo, zašto smo obučeni ovako ili onako, već razmjenjujemo magnezij ako je nekog uhvatio grč i pružimo ruku podrške na stazi ili pri ulasku u cilj. Na stazi dijelimo ista iskustva i to je ono što nas povezuje. Već naredne godine na polumaratonu u Banjaluci moja marama bila je sasvim normalna, čak sam imala i navijače. Polumaraton u Banjaluci je iz godine u godinu sve bolji i kvalitetniji i definitivno mjesto na koje se treba vratiti da vidite kako se trka organizuje“, objašnjava ova maratonka.
VOA
