PRIJAVA
Priča u filmu “Dobri Will Hunting” išla je tako da je profesor iz matematike na MIT-u zadao svojim studentima izrazito težak zadatak i demonstrativno ga napisao na ploči na hodniku ispred svog ureda. Will Hunting je bio 20-godišnji domar na sveučilištu, problematičnog života, totalno nesređen, ali i samouki genij iz matematike za što nitko nije znao. I dok nitko nije gledao, Hunting je na ploči riješio zadatak.
Profesor je potom na ploči zadao još teži zadatak. Ovaj put slučajno je naišao upravo dok je 20-godišnji domar zadatak rješavao. Profesor je mislio da mu balavi domar brlja po ploči, zato ga je pozvao, ovaj se nije obazirao, pa ga je pozvao imenom, na što mu je ovaj odvratio da neka se j***. Will Hunting mu je pobjegao, a profesor je, vrativši se, sa zaprepaštenjem shvatio da je ovaj riješio i to.
Scena je uzeta iz urbane legende za koju se do filma snimljenog 1997. malo tko još sjećao da je nastala prije tačno 80 godina, 1939., na osnovi istinite legende tada 25-godišnjeg Georgea Bernarda Dantziga koji će puno godina poslije u povijest ući kao tvorac simpleks algoritma za rješavanje linearnog programiranja i nekih vrlo važnih problema iz statistike.
Što se doista dogodilo objasnio je osobno Dantzig kada ga je 1984. u njegovom uredu na Stanfordu intervjuirao Donald Albers, u to vrijeme također matematičar i publicist. “Profesore Dantzig, hvala vam što ste odvojili vrijeme za pričati o sebi”, započeo je mladić. “Kakva je to sad priča s tim ‘profesore Dantzig’!?”, ostao je iznenađen slavni matematičar. “OK, kako bih vas trebao oslovljavati?”, iznenadio se Albers.
“Tvoje je ime Don, je li tako? Sjećaš li se ti mog imena?” I tako su krenuli puno opuštenije. U jednom trenutku ga je Albers pitao kako to da je doktorirao iz statistike kad je iz tog područja, pravo govoreći, pohađao tako malo nastave. I onda mu je Dantzig ispričao. U to vrijeme studirao je na UC Berkeleyju kod profesora Jerzyja Neymana, na prvoj godini. I tog slavnog dana Dantzig je zakasnio na sat.
