PRIJAVA
Jedna od najvećih grešaka u Dejtonu jeste to što nismo slijedili liniju naše ustavnosti od 1974. godine i referendumskog pitanja iz 1992. godine.
Bosna i Hercegovina je bila definisana Ustavom iz 1974. i njegovim amandmanima iz 1990. godine kao država građana i ravnopravnih naroda – Muslimana, Srba i Hrvata – te drugih naroda koji u njoj žive.
Ne razumijem kako u Dejtonu nije uloženo dovoljno energije i diplomatske vještine da se zadrži ista formulacija koja građane stavlja na prvo mjesto. Gotovo sam siguran da Slobodan Milošević ovdje ne bi pravio problem. On je bosanskim Srbima obećao 49% teritorije i RS, i ništa ga drugo nije zanimalo.
Ovo je, ubijeđen sam, bio naš propust – da li slučajno, iz neznanja, ili je svjesno urađeno od strane nekoga ili nekih, a da drugi članovi naše delegacije nisu razumjeli razliku ili su mislili da je to svejedno – pitanja su na koja se mora dobiti odgovor od živih učesnika naše delegacije.
Umjesto da građani budu na prvom mjestu, kao što je bilo od Ustava RBiH iz 1974. do Dejtona, u Dejtonu je u Preambuli utvrđeno da ovaj ustav donose konstitutivni narodi – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – zajedno s ostalim narodima i građanima Bosne i Hercegovine. Građani su s prvog mjesta pali na posljednje.
U normativnom dijelu Dejtonskog ustava, ostali narodi i građani se više ne pominju. Sve je podešeno za konstitutivne narode.
Ili naši politički predstavnici nisu razumjeli razliku između ove dvije formulacije, ili ih to nije zanimalo. Mnoge probleme danas imamo upravo zato što građani, kao što je to ranije bio slučaj, nisu stavljeni na prvo mjesto. Da je tako bilo, čak i uz entitetsku podjelu kojom je Bosna i Hercegovina modificirana u odnosu na RBiH, sa građanima na prvom mjestu imali bismo drugačiju i mnogo bolju Bosnu i Hercegovinu.
