PRIJAVA
Bila je dženaza mom prijatelju koji nije bio poznat javnosti, nije imao velike titule, imetak niti veliki društveni ugled. Bio je jedan od onih ljudi koji tiho žive i jednako tiho odlaze, ali upravo takvi često nose najveću mjeru ljudske čestitosti. U toj tišini oproštaja, bez kamere, pozornice i formalnosti (kako to i obično biva kada je dženaza nekog poznatog), desio se prizor koji me duboko dirnuo i ostavio snažan etički trag.
U tom maglovitom danu na Faletići, iz daljine se pojavljuje neko, nešto se bijeli, približava se čovjek sa ahmedijom i džubetom. U tom trenutku nisam znao ko dolazi, ali sam osjetio mir i dostojanstvo koje je nosila sama pojava. Kako se čovjek približavao, postalo je jasno: dolazi sarajevski muftija prof.dr. Nedžad Grabus. Taj prizor nije bio tek iznenađenje, već tiha, alisnažna moralna pouka.
U vremenu u kojem se poštovanje često raspoređuje prema imetku, porodičnom imenu i društvenoj moći, ovakav čin ima posebnu težinu. Na dženazama poznatih i bogatih nerijetko se dolazi da bi se bilo viđeno, da bi se potvrdila blizina autoritetu. Kada umre skroman čovjek, tada nastupi tišina. Upravo u toj tišini razotkriva se ko vjeru razumije kao suštinu, a ko kao puku formu.
Kur’an jasno postavlja mjerilo ljudske vrijednosti:
„O ljudi, Mi smo vas od jednog muškarca i jedne žene stvorili i na narode i plemena vas podijelili da biste se upoznavali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji je najbogobojazniji.“ (El-Hudžurat, 13)
Muftijin dolazak na dženazu ovom skromnom čovjeku bio je živa potvrda ovog ajeta. Nije došao zbog imena, položaja ili imetka, već zbog čovjeka. Kao učenjak i intelektualac, pokazao je da znanje bez etike ostaje prazno, a autoritet bez ljudskosti gubi svoj smisao.
Immanuel Kant je upozoravao da čovjek nikada ne smije biti sredstvo, nego uvijek cilj sam po sebi. U islamskoj etičkoj misli sličnu poruku nalazimo kod Imama el-Gazalija, koji ističe da znanje vrijedi onoliko koliko čovjeka vodi ka poniznosti, pravednosti i djelu. Čim sam ugledao muftiju, odma sam se sjetio Ibn Miskevejha, koji naglašava da se plemenitost karaktera ogleda u pravednom odnosu prema svakom čovjeku, bez obzira na njegov društveni položaj.
Doći ispratiti skromnog čovjeka znači stati uz principe, a ne uz privilegije. To je osobina velikih ljudi — da se ne uzdižu iznad običnog čovjeka, nego da mu budu najbliži upravo onda kada je najpotrebnije. Taj prizor bijele ahmedije koja se pojavila iz daljine ostat će mi duboko urezan u sjećanje, ne kao slika funkcije, nego kao slika savjesti.
U vremenu moralne konfuzije i površnih vrijednosti, ovakvi tihi postupci imaju snagu da vrate povjerenje — ne samo u institucije, nego u samu ideju ljudskosti. A veličina koja se prepoznaje u tišini, bez potrebe da bude viđena, ostaje najtrajnija i najuzvišenija.
Doc. dr Muhamed Šemoski
