PRIJAVA
Historija pamti sve, i uspone i padove, historija će zapamtiti i nas. Odista, lako je zaboraviti, teško je s proživljenim živjeti, a kako historija pamti sve, tako će pamtiti i naše herojstvo, ali i kukavičluke, one koje potiskujemo, koje zaboravljamo, no u konačnici sve ispliva na površinu. Historija je nagomilano znanje, a očito ga mi imamo mnogo jer naše trajanje je tisućuljetno, a opstanak se nekad doima i dužim jer pomislim da smo prvo naučili opstajati, pa tek onda postojati. Tome u prilog govore mnoge činjenice, a ponajviše usponi, a bilo ih je. Ipak, onaj prvi jedan je od najznačajnijih. Pričajmo o Povelji, o listu papira koji je postao naša zastava kojom smo se dičili u inat onima koji su nas osporavali, u inat onima koji žele da nestanemo.
“Od Kulina bana i dobrijeh dana”, izreka je koja vijekovima odjekuje našom domovinom, podsjećajući nas na ondašnji prosperitet srednjovjekovne Kulinove države. Od ekonomskog, administrativnog, državno-pravnog, vojnog, Bosna je tokom njegove vlasti doživjela progres u svim političkim segmentima.
Komentarišući tadašnju banovinu, historičar Esad Kurtović navodi da “vladavina Kulina bana predstavlja prijelomno razdoblje bosanske regionalne i šire pojavnosti i prisutnosti.” U literaturi poznat i kao “Plemeniti”, političkim stabiliziranjem Bosne, poticanjem kulturnog procvata i trgovačke prevalencije, Kulin ban postaviće temelje za (naknadno) teritorijalno širenje Bosne tokom kralja Tvrtka I. Kotromanića.
Povelja Kulina bana napisana je prije 832 godine, 29. augusta 1187. godine. Rodni list je naše domovine kao najstariji sačuvani dokument pisan na bosančici. Svojim karakterom ukazuje na elemente saradnje između Bosne i Dubrovnika, sa akcentom na sigurnost kretanja ljudi i roba na teritoriji Bosne koju Kulin ban osigurava dubrovčanima.
Zbog svoje sažetosti, Povelja Kulina bana proizvodi i određene dileme, te je i sama tema mnogih naučnih radova i u 21. stoljeću. Koji stepen suverenosti je uživao Kulin ban, kako je organizirana tadašnja bosanska država, kao i koja je uloga Povelje danas, neka su od pitanja koja se nameću.
KULIN BAN – BOSANSKI VLADAR
Iako se smatra da je na čelo Bosne došao kao bizantski vazal, sadržaj Povelje neupitno pokazuje Kulinovu suverenu vlast nad teritorijom Bosne. “Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima (…) koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem”, dio je koji to i potvrđuje. Da Kulin ban nije imao de facto vlast nad Bosnom, nikada ne bi mogao u svoje ime dopustiti promet ljudi i roba, kao što je to učinio Poveljom. Garancija o takvoj slobodnoj trgovini u državi Bosni, ukazuje da je riječ o suverenom vladaru suverene države.
Iz tog razloga Povelju Kulina bana nazivamo rodnim listom bosanske državnosti. Ovakvu konstataciju važno je podcrtati zbog agresivnih hrvatskih i srpskih nacionalističkih politika sa elementima iracionalnog prisvajanja Povelje i srednjovjekovne Bosne.
Država se tokom Kulina prostirala teritorijom od Drine do Grmeča, uz oblasti Bosne, Usore, Soli i Donjih Krajima. Tadašnja Bosna je bila izuzetno mirna, sa iznimkom jednog ratnog pohoda. Jaka i uređena vlast, koja se sastojala od vladara i stanka (pripadnici vlastelinskog staleža), povoljne geografske prilike i mirni unutrašnji uvjeti, omogućili su prosperitet i razvoj srednjovjekovne Bosne.
Trgovina sa Dubrovnikom, naročito bosanskim rudama, iz godine u godinu jačala je bosansku državu. Kulinova vlast će trajati do smrti 1204. kada ga nasleđuje sin Stjepan.
Eklatantan dokaz historijske utemeljenosti bosanskog jezika i bosanskog pisma, kao i pismenosti, pokazuje i postojanje pisarske kancelarije na dvoru. Prisutnost višejezične pismenosti Bošnjana odražava se i u Povelja Kulina bana, koja je napisana na dva jezika i dva pisma: starobosanskim na bosančici, odnosno latinskim na latinici.
POVELJA KAO SIMBOL NEMOĆI
Nadalje sa Poveljom, sva tri primjerka sačuvana su do današnjeg dana i izvrstan su primjer komparacije diplomatske snage bosanske države iz XII vijeka i današnje Bosne i Hercegovine. To najbolje predočava podatak da su, od tri originalna, dva primjerka sačuvani u Dubrovačkom arhivu, a treći je u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti. Dakle, niti jedan originalni primjerak “rodnog lista” naše domovine ne nalazi se u Bosni i Hercegovini.
Premda su iz Bosne i Hercegovine upućeni zahtjevi za relokaciju Povelje Kulina bana, Rusija je zahtjeve odbila smatrajući da je dokument izrazito važan za očuvanje slavenske historije. Posljedni takav pokušaj desio se u decembru 2020. godine od strane Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Međutim, sasvim je jasno da ne postoji diplomatski uticaj institucija BiH za takav poduhvat, što pokazuje i to da Rusija do danas nije formalno odgovorila na spomenuti zahtjev.
ŠTA DANAS?
Prije svega, mi smo nacija koja ima historiju, mi smo nacija koja ne treba rađati zidine izmišljenog svijeta zarad drugih, ne moramo jer već imamo istinu: opstajanje našeg naroda jeste istina, a mnogo je u hiljadugodišnjoj tradiciji naš narod preživio. Premda izostanak institucionalnog zbrinjavanja originalnog dokumenta, od važnosti kao što je Povelja Kulina bana, Bosni i Hercegovini predstavlja ahilovu petu, zbilja takvom problemu valja pristupati oprezno i racionalno.
Suludo je, kako se to u štampi moglo pročitati proteklih dana, smatrati da se nad Ruskom Federacijom može izvršiti intenzivni diplomatski presing, naročito kapacitetima kojima raspolaže Bosna i Hercegovina. Ako se pri tome doda rusko negodovanje povodom približavanja Bosne i Hercegovine NATO-u, ali i prošlogodišnji diplomatski skandal na relaciji Lavrov – Džaferović i Komšić, da se zaključiti da odnosi Rusije i Bosne i Hercegovine nisu baš sjajni.
Stoga, Bosna i Hercegovina će se morati naoružati strpljenjem, ali i vršiti konstantni spoljnopolitički aktivitet povodom povratka Povelje Kulina bana u Bosnu i Hercegovinu. Ta pobjeda će se sigurno desiti.
Autor: BELMIN DELIĆ
