PRIJAVA
“Ništa!” Ovako bi vam vrlo vjerovatno na ovo pitanje odgovorio Fahrudin Osmanović iz Gračanice, borac Armije Republike Bosne i Hercegovine koji danas, u desetočlanoj porodici, leži prikovan za krevet nakon trajnog oštećenja kičme, čekajući pomoć ponajprije u hrani, pa zatim i u drugim osnovnim potrepštinama.
Sabahudin Ćosić, pripadnik 105.motorizovane brigade koji je otišao pred zgradu Vlade kantona Sarajevo kako bi se zapalio, vjerovatno vam ne bi ništa odgovorio. Vjerovatno bi i zaplakao da ga to upitate. A šta li bi na ovo pitanje odgovorio Edin Cibra koji je u odbranu domovine stao sa svojih 16 godina, te je braneći Sarajevo ostao bez noge. Dugo nakon agresije Edin je živio kao beskućnik, bez posla, bez ikakvih primanja. Da li bi vam odgovorio borac Hajrudin Osmančević koji je osijedio čekajući dan kada će ga deložirati iz njegove garsonijerice u Sarajevu u kojoj je živio sam nakon smrti svoje supruge?
Ovo pitanje više ne možete postaviti onim borcima koji su ipak na tragičan način odlučili napustiti ovaj svijet oduzevši sebi život. Njih ima nekoliko hiljada.
U većini preduzeća za rad se koriste papiri, hemijske olovke, vrećice, itd., nešto što se u poslovnom rječniku navodi kao “potrošni materijal”. Kada imate čovjeka koji je odlučio ostati u domovini onda kada je bilo najteže, koji je čvrsto odlučio odbraniti svoj komad zemlje od agresora žrtvujući svoju mladost, svoje zdravlje, mnogi i svoj život, svoje porodice, te kada takav čovjek u tom procesu ostane bez noge, narušenog mentalnog zdravlja, a vi ga, da ste recimo bosanskohercegovačka vlast, ignorišete, dajete mu primanja dovoljna tek da preživi, ne vodeći računa o njegovoj djeci i o općem stanju, onda je taj borac izgubio status čovjeka i ljudskog bića i postao “potrošni materijal”.
Šta mislite imaju li za te zaboravljene heroje dani Armije, Zlatnih ljiljana, bilo kakvu vrijednost danas, uzevši u obzir da su mnogi osuđeni na milost i nemilost političkih subjekata koji su na pozicije koje danas zauzimaju na svim nivoima i došli zahvaljujući žrtvi onih koje su sveli na nivo “potrošnog materijala”? Vrijedi li Dan Armije RBIH čovjeku koji će na TV ekranu gledati licemjere u odijelima dok uče suru El-Fatiha na mezaru prvog Predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine, dok njegova djeca praznih stomaka sjede oko njega?
Koliko osobe sa invaliditetom, uzmimo za drugi primjer, imaju koristi od njihovih “Dana” u godini? Dolazak u žižu javnosti samo na jedan dan kako bi neko čuvši za vaš status samo duboko uzdahnuo i nastavio dalje sa životom veoma je ponižavajuće kada uzmete u obzir da ste i vi, kao osoba sa invaliditetom u istoj mjeri željni posla, uspjeha i napretka, porodičnog života onoliko koliko vam je za to preostalo mogućnosti i sposobnosti, ali vas 364 dana niko ne posjećuje, niko se za vas ne zanima, niko vas ne pita šta i koliko možete raditi, svaki dan otvarate Konkurse i vidite da nema niti jednog, a onda se taj jedan dan u godini za vas mnogi naglo zainteresuju, da bi se sutra sve vratilo na staro.
Kakav primjer ovakvim odnosom šalje bosanskohercegovačka vlast? Znači li to da ćete sutra, ukoliko dođe (ne daj Bože) do novih sukoba i agresije na Vašu domovinu, pa pri tome ostanete bez jedne ili obje ruke I noge, slijepi ili potpuno nepokretni, biti osuđeni na preživljavanje, glad i deložaciju? Koliko je uopšte mladih spremno stati u odbranu domovine ukoliko za time opet bude potrebe?
Kakav primjer šaljete mladima, odnosno preostaloj omladini u našoj zemlji, od kojih većina svakako kada zatvori oči vidi Švicarsku, Austriju, Sloveniju i Njemačku odnosom punim zanemarivanja i nezainteresovanosti prema osobama sa invaliditetom? Znači li to da ste državi dobri dok ste optimalnog zdravlja. Sve ostalo za vas nije dobitna kombinacija, i postajete tehnološki, ljudski i svaki drugi višak u ovom nakaradnom sistemu?
Koliku vrijednost za vas ima jedan dan u godini?
