PRIJAVA
Ima li neko na svijetu ko ima slobodan pristup internet i televiziji da nije čuo za “Ertugrula”, seriju “Osman”, ili “Sulejman Veličanstveni” (bez obzira na negativne kritike), ili za seriju “Omer r.a.?” Ima li čovjeka u Turskoj ili negdje u svijetu ko je gledao seriju “Ertugrul” a da ne poželi kupiti Börkkapu koju je nosio glavni junak serije – otac osnivača Osmanskog carstva, Ertugrul gazi. Ili da nije gledao film “Fetih 1453” o poduhvatu koji će do Sudnjeg Dana ostati jedna od najvećih pobjeda muslimana – osvajanje Konstantinopolja, ili da se nije divio dubokoj mudrosti i bogobojaznosti sultana Abdulhamida?
Ima nešto što Turska postiže sa ovim serijama o svojim herojima, junacima, borcima iz prošlosti, a što je mnogo više od zarade od gledanosti i popularnosti, a to je buđenje, održavanje i uspaljivanje duha ponosa svojom historijom, precima, vjerom, i ono najvažnije – ponosa svojom državom i nacijom.
Svaki filmoljubac zna da je primjera radi, američka filmska produkcija ekranizovala gotovo svaku značajnu ličnost u svojoj historiji. Htjeli mi priznati ili ne, filmovi i serije koje gledamo u velikoj mjeri kreiraju ili barem utiču na kreiranje našeg mišljenja, naših stavova i uvjerenja a Holivud to radi na fantastičan način.
Sigurno da će neko reći da je poređenje sa Holivudom smiješno, budući da je u pitanju produkcija vrijedna nekoliko milijardi američkih dolara, i koja glumce samo po jednom filmu plaća u milionima dolara ali nemoguće je da se u državnom budžetu ne može naći novac za projekat koji bi na neki način, odao počast svemu što je, primjera radi, Husein kapetan Gradaščević uradio za svoju domovinu i rodno mjesto, ili snimiti kvalitetnu seriju i film o prvom Predsjedniku Predsjedništva Aliji Izetbegoviću, ili da o jednom od najznamenitijih Bošnjaka, Gazi Husrev-begu nemamo ni dvije epizode neke serije ili kvalitetnijeg dokumentarca? Moglo bi se ko zna koliko dugo nabrajati znamenite Bošnjake koji su u bližoj i daljoj historiji ostavili veliki trag svojim radom i djelom, ali u 21. vijeku, u njihovoj domovini, matici, ne može se naći sredstava ni vremena da im se sa barem jednim dokumentarcem zahvali za ono što su učinili za svoju domovinu i svoj narod.
Gledajući unazad, u našu bližu i dalju historiju, ekranizacija života i djela poznatih bh.ličnosti za nas je nepoznat pojam. Toliko smo velikana iznjedrili i svijetu podarili, i žalosno je na društvenim mrežama gledati kako se na profilima i stranicama iz susjednih namzemalja dijele citati i fotografije naših velikana, pisaca, sportista, glumaca, a da mi lično nismo u stanju napraviti nijedan savremeniji dokumentarac u njihovu čast.
To je naša sramota koja bi nas mogla skupo koštati.
Naša je sramota i to što je neko drugi morao doći, isfinansirati i snimiti seriju o rahmetli Aliji Izetbegoviću, prvom predsjedniku Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Naša je sramota što Alija Izetbegović i Izet Nanić pričaju na turskom jeziku a u dnu ekrana ide bosanski prijevod.
To govori mnogo o nama, o činjenici da živote naših velikana više spominju i cijene druge, nama daleke zemlje.
Da li nam nedostaje sredstava za takvo nešto, ili kvalitetnih glumaca, ili samo volje za to – ostat će izgleda nepoznanica. Znamo samo da se Bošnjaci imaju čime i kime ponositi, a snimanje serija ili filmova o znamenitim Bošnjacima sigurno da je recept kako taj ponos probuditi.
Za promjenu izaći malo iz okvira serija koje ističu Bošnjake kao alkoholičare, varalice, bludnike, i jugonostalgičare. Nije nam valjda “Lud. Zbunjen. Normalan” krajnji domet?
