PRIJAVA
S kraja zapadne Krajine, od Bosanskog Grahova do Drvara i Glamoča, mnoga su srpska sela skoro opustjela, ali jedno od njih je ipak posebno.
U Donjim Peuljama već godinama živi samo jedan čovjek, Dmitar Balać (67), zvani Žućo.
Selo djeluje sablasno, puno je razrušenih, u ratu devastiranih kuća i štala. Samo jedna kuća, ona u kojoj živi Žućo, ima prozore i priključena je na struju.
Iako nema komšija kilometrima uonaokolo, Žući to nimalo ne smeta. Naprotiv. Kaže da uživa u tišini i osami.
– Nema ovdje nikog, a i što će mi. Povremeno dođe unuk Marko, da mi pomogne, meni dosta. Ljeti dođu ovi moji rođaci i komšije što su se odavno odselili. Budu par dana oko Ilindana, pojedu pečenje, popiju, zapjevaju, pa nazad u Srbiju – priča Žućo za Srpskainfo.
Pamti i gore dane. Živio je 13 godina bez struje, sa bolesnim nepokretnim ocem Perom, pa je i to predeverao.
Kad se prije 23 godine vratio na svoje razoreno ognjište nije imao ništa. Danas ima 20 goveda, a kad mu se otele krave koje su steone, biće ih, kaže 30.
– Ne muzem krave, samo prodajem telad. To je ona proizvodnja poznata kao krava-tele. Moja goveda slobodno pasu, a imaju i gdje. Ima ovog prostranstva, koliko hoćeš, 20 kilometara unaokolo niko ne obrađuje zemlju, niti koristi pašnjake – kaže jedini stanovnik Donjih Peulja.
Ekipu Srpskainfo provodi kroz selo, pokazuje stari bunar sa kišnicom, jer vodovoda ovdje nema. I u njegovo kupatilo ovu iz bunara vuče hidrofor. Obilazi napuštene kuće i štale, na većini njih nema krova, ali za Žućine krave i telad to očigledno i nije neki problem.
– Nije to sve moje, ali sve koristim: štale, kuće, pašnjake. Dali mi rođaci, kažu njima ne treba – kaže Žućo.
Kaže da nikad, za sve ove godine, nije zaključavao kuću. Niti se koga boji, niti mu ko dolazi.
– Nije ovdje oduvijek bila pustoš. Ej, kakvo je ovo selo bilo. Po 50 momaka i 50 devojaka je ovde živjelo, sve ove kuće su bile pune čeljadi. Svake nedjelje igranka, prelo, veselje. Narod se kućio i sticao. Istina, jedna se kuća po deset godina pravila, ali se nije rušilo, nego gradilo – sjeća se Žućo, a oronule, ali impresivne zidine nekadašnjih kuća svjedoče da njegov priča nije tek nostalgična bajka.
Gradio je i Žućo, prije nego što je postao stočar, bio je majstor za keramiku i mermer. Radio je , kaže “i za Jeljcina i za Sadama Huseina”, ukrašavao zdanja i plate, po Rusiji, Blikom Istoku, Africi…
– Ma obišao sam sve zemlje osim Amerike, a u Ameriku ne bih, da mi plate suvim zlatom. Sve su oni nama ovo zakuvali, oni su krivi što je izbio rat i što nas je u ratu poplalilo do temelja – kaže Dmitar Balać Žućo.
Prije rata Žućo je bio radnik i domaćin, kao i mnogi drugi u ovom kraju. Išao je u pečalbu, gradio kuću, oženio se, stekao djecu.
Iako je ispunio uslove za starosnu penziju, bar što se tiče godina života, Dmitar Balać nije siguran da će to pravo i ostvariti.
– Radio sam godinama u firmama po Srbiji, ali ne znam ko mi je od njih uplaćivao radni staž, a ko nije. Sada skupljam dokumente pa ću vidjeti na šta će to izaći – kaže Dmitar Balać.
Danas ima troje odrasle dece, dva sina i kćer, ali su svi otišli za svojim životima. Žućo je izabrao svoj put, na kome niko iz porodice nije želio da ga slijedi.
– Moja kćerka Branka Vučan živi u Potočarima kod Prnjavora, tamo se udala, radi kao nastavnica. Sin Branislav živi u Grahovu i radi na ciglani, a sin Dragoslav je, majstor kao i ja. Upravo sada radi u na građevini u Budvi – priča Žućo.
I njegova supruga, tačnije bivša supruga, živi u Potočarima.
– Tamo smo bili u izbjeglištvu. On nije htjela da se vrati u Peulje, pa smo se poslije rata razveli – kaže kratko Žućo.
Nikad se, kaže nije pokajao što se vratio u zavičaj. Odlučio da tu i ostane: u selu neobnovljenih kuća, zakorovljenih puteva i zelenih pašnjaka.
Jedino ovdje, u prostranom Grahovskom polju, podno planina Šator i Dinara, on je, kaže, čovjek na svom mjestu.
– Imam, hvala Bogu, sve što mi treba – kaže Žućo, dok njegovo selo tone u mrak, u kojem treperi samo jedna sijalica.
Iz opštine su obećali da će u Donje Peulje uvesti uličnu rasvjetu, da osvijetle put njenom jedinom mještaninu.
Ako ispune obećanje, dobro. Ako ne ispune opet dobro.
