PRIJAVA
U bliskom su srodstvu sa konjima, imaju prekrasne šare, pa zašto ih ne jašemo u posljednjih par stotina godina? Da li je iko pokušao pripitomiti ovaj naizgled odličan metod transporta u Africi.
Mnogi su pokušali i to ogroman broj puta. Krajem 19. i početkom 20. vijeka razvio se svojevrsni trend za pripitomljavanjem zebri.
No, nikome nije pošlo za rukom.
Sredinom 19. vijeka, po preuzimanju dužnosti guvernera, George Gray je iz Južne Afrike uvezao zebre na Novi Zeland, kako bi vukle njegove kočije. Zoolog iz viktorijanske ere Lord Walter Rotschild, također je obučavao zebre za vuču kočija. Čuven je i njegov poduhvat u kojem zebre vuku njegovu kočiju ka Buckinghamskoj palači.
Početkom 20. vijeka, Rosendo Ribeiro, prvi liječnik u Nairobiju, navodno je obavljao kućne posjete dolazeći na zebri.
Pored kolonijalne sklonosti ka korištenjem prisutnih resursa u kolonijama, trend je pokretan praktičnim razlozima. Zebri je već bilo u izobilju u mnogim regijama u koje su kolonijalisti prodirali. Pripitomljavanje stada uštedjelo bi im troškove i poteškoće pri uvozu konja. Još važnije, zebre su bile otporne na bolesti koje prenose muhe ce-ce, bolesti koje su bile vrlo fatalne za konje.
Ali, iako su jednokratni pokušaji ukroćenja jedinki zebre možda bili uspješni, pripitomljavanje – uzgajanje stada u zatočeništvu posebno za ljudsku upotrebu – pokazalo se nemogućim.
Zebre su bile lahko uznemiren i jako loše volje te su demonstrirale veliku agresivnost kad bi ih ljudi stjerali u kut (toliko su grizle i ritale se da su mogle lahko osakatiti ili ubiti potencijalnog jahača). I dok su mogli nositi odraslog čovjeka, bile su znatno manje od evropskih konja; nelagoda nošenja putnika vjerojatno će aktivirati u njima najgore tendencije u određeom trenutku, čak i ako su uspješno pripitomljene. Čak ni Lord Rothschild, najodlučniji zagovornik zebra-transporta, nikada nije pokušao da ih jaše; nije otišao dalje od upregavanja zebri u kočiju.
Postoji razlog – ili milion mini-razloga, ovisno o tome kako o tome razmišljate – zašto se zebre jednostavno nisu odlučile skrasiti. Brzi i prljavi odgovor? Evolucija.
Afrički krajolik se za kopitarne vrste vrlo razlikuje od zapadnog dijela Europe. Višestruki grabežljivci velikih životinja – poput lavova, leoparda, hijena i krokodila – znače da vrste plijena, poput zebre, moraju razviti intenzivne mehanizme ranog upozoravanja kako bi preživjele. U osnovi moraju biti skočniji, jer imaju više predatora kojih se trebaju bojati. To je također dovelo do povremenih rafala nasilja od strane zebre; kad su stjerane u kut u divljini, moraju biti spremni da snažno napadnu svoje napadače.
Nekoliko sedmica strpljenja u staji nije dovoljno za poništavanje generacija prirodne selekcije, jer zebre u zatočeništvu dokazuju iznova i iznova: one su životinja odgovorna za najviše ozljeda čuvara u Zoo vrtovima svake godine.
Ali san o pripitomljenoj zebri živi i dalje. Još 2013. godine, tinejdžer u Virginiji, Shea Inman, pokušao je dresirati zebru da nosi jahača.
Kroz izuzetno strpljenje i trening zasnovan na nagradama uspjela je postići određeni uspjeh, ali primjećuje da čak i sada: “Ponekad je to kao da ju jaše već 30 godina, a drugi put se ponaša kao da nikada nije vidjela čovjeka.”
Mislimo da je najbolje da pustimo zebre da nastave živjeti onako kako im je određeno u prirodi: bez nas.
