PRIJAVA
Prema odredbama Zakona o autorskim i srodnim pravima, autorskim djelom se smatra individualna, duhovna tvorevina iz područja književnosti, znanosti i umjetnosti bez obzir na vrstu, način i oblik izražavanja. Ono što želim razjasniti kad je u pitanju osnovanje autorskog djela jeste činjenica da za osnivanje autorskog djela nije potrebna bilo kakva forma. Znači, zakonodavac nije propisao formu osnivanja autorskog djela, već je kao i u većini modernih zemalja utvrdio da je autorsko djelo individualna dugovna tvorevina koja nastaje onog momenta kada ta tvorevina se materijalizuje. To je ono što je specifično za autorsko djelo u odnosu na neka druga prava koja propisuju strogu formu osnivanja. Pod autorskim djelima se smatraju: pisana djela (književni tekstrovi, studije, priručnici, članci i ostali napisi, kao i programi), govorna djela (govori, predavanja, propovijedi i druga djela iste naravi), dramska, dramsko-muzička i lutkarsaka djela, koreografska i pantomimska dela, muzička djela s riječima ili bez riječio, audiovizuelna djela (filmska djela i djela stvorena na način sličan filmskom stvaranj), djela klikovnim umjesntoi (crteži slike grafike kipovi i druga djela iste naravi), djela arhitekture (skice, planovi, nacrti i izgrađeni objekti), djela svih grana primjenjene umjetnosti, grafičkog i industrijskog oblikovanja, fotografska djela i djela proizvedena postupkom sličnim fotografskom, kartogrfska djela te prezentacije znanstvene, obrazovne ili tehničke naravi. Znači, zakon je jasno definisao šta se pod autorskim djelom smatra. Iz ovoga se jasno vidi da je spektar autorskih djela veoma širok, te da u tom kontekstu Zakon daje dovoljnu mogućnost autorima da slobodno stvaraju autorska djela. Pod autorksim djelom se smatraju i sastojci autorskog djela kao što je neizvršeno djelo, naslov i drugi sastojci djela. Međutim, uslov da sastojci autorskog djela imaju karakter samostalnog autorskog djela jeste da oni kao takvi predstavljaju individualne duhovne tvorevine, i zaštićeni su kao samostalno djelo. Treba napomenuti da i prerade autorskog djela mogu imati svojstvo zaštićenog autorskog djela. Tako, prijevodi, prilagodbe, mozički aranžmani, muzičke obrade i druge prerade izvornih autorskih djela koje predstavljaju individualnu duhovnu tvorevinu su zaštćene kao autorsko djelo. Naravno da u praksi ovo izaziva mnoge dileme.
Mi se danas susrećemo sa dvije velike društvene opasnosti po pitanju autorskih prava, a koje su svakodnevno prisutne u praksi. Te dvije društvene pojave koje izazivaju ozbiljne dileme, posebno u situaciji kada su mnoga autorska djela dostupna su plagijatorstvo i pronevjera. Ono što smatra da je česta društvena pojava a na što se ne skreće pažnja mladim akademskim građanima jeste da prilikom pisanja radova, pa uključujući i seminarske radove, se na jasan način razdvoji individualni rad od plagiranog rada. Objavljeni radovi se moraju i mogu koristiti, ali isključivo njihovim čitanjem, ali prilikom pisanja individualnog rada autor mora izvoditi svoje individualne zaključke, naravno uz pozivanje – citiranje pojedinih dijelova takvih radova. Prema ustaljenoj praksi pod plagijatorstvom se smatra preuzimanje tuđih ideja ili izraza i njihovo prikazivanje kao svojih. Plagijatorstvo se često desava oko pitanja pominjanja izvora, za razliku od pronevjere koja nastaje kada se intelektualna svojina koristi bez odobrenja autora. Znači, pronevjera je kada neko treće lice koristi autorsko djelo – zloupotrebljava ga, za razliku od plagijatorstva kada treće lice autorsko djelo prikazuje kao svoj rad. Ovo su dvije pojave koje u sudskoj praksi izazivaju najviše sporova. Obično u konkretnom slučaju osim moralnog povređuje se i imovisnko pravo autora. Ono što je specifično jeste da se autorskim djelom smatraju i zbirke autorskih djela ili druge građe koje s obzirom na odabir, raspored i način izlaganja svoga sadržaja predstavljaju samostalne individualne duhovne tvorevine. Uključivanjem izvornih djela u zbirku ne smiju se povrijediti prava autora tih djela. Uključenjem druge izvorne građe u zbirku, ta građa ne postaje zaštićeno djelo.
Ono što je posebno potrebno naglasiti da se zakonodavac posebno bavi materijom nezaštićenih autorskih djela. U praksi mora postojati jasna razlika između autorskih djela i onih djela koja nisu zaštićena kao autorska. Tako je utvrđeno da ideje, koncepti, postupci, razne metode, matematičke operacije, načela ili otkriće nisu zaštićeni kao autorska djela. Također službeni tekstovi iz područja zakonodavstva, uprave i pravosuđa (zakoni, uredbe, odluke, izvještaji, zapisnici, sudske odluke i slično) nisu zaštićeni kao autorska djela. Također kao autorska djela nisu zaštićeni ni politički govori i govori održani tokom sudskih rasprava. Dnevne vijesti ili razne informacije koje imaju karakter kratke vijesti sadržane u obavijesti za novine, te narodne, književne i umjetničke tvorevine nemaju zaštitu autorskih djela. Znači veoma je bitno da se prilikom eventualnog pokretanja postupaka za povrede autorskih djela, jasno razjasni o kojoj vrsti autorskih djela se radi i da li se oni mogu smatrati autorskim djelom. Od tog jasnog razlikovanja će zavisiti uspjeh eventualno pokrenute parnice u sporovima iz autorskih djela.
Prema Zakonu o autorskim i srodnim pravima pod autorom se smatra fizička osoba koja je stvorila djelo. Zakon definiše i nepoznatog autora. Tako u slučaju anonimnog ili preudonimnog djela izdavač čije ime je označeno na djelu smatra se zastupnikom autora, dok se ne dokaže suprotno. U tom slučaju izdavač je ovlašten da vrši i moralna i imovinska prava autora. Ako izdavač nije naznačen na djelu, onda je osoba koja je objavila djelo ovlaštena da ostvari autorsko pravo. Autorsko pravo na neobjavljena djela čiji autor nije poznat ostvaruje odgovorajuća organizacija autora. Onog momenta kada se javi pravi autor i on dokaže svoje autorsko pravo, tada prava izdavača i drugih organizacija prestaju a sva moralna i imovinska prava preuzima autor. Naravno u toj situaciji autor svoja imovinska prava može ugovarati sa izdavačima i to sve shodno propisima kako je to Zakon uredio.
Ako autorsko djelo stvoreno saradnjom dvaju ili više osoba čini nedjeljivu cjelinu svim suatorima pripada nedjeljivo autorsko pravo. Takve osobe se zovu suautori. Udio svakog pojedinog suautora se određuje srazmjerno stvarnom doprinosu koje je svaki autor dao stvaranju djela ako njihovi međusobni odnosi nisu uređeni ugovorom. Suautor ne može uskratiti svoju saglasnost upotrebi autorskog djela ako su u suprotnosti sa načelima savjesnosti i poštenja. Ako se suautorstvo sastoji od dijelova koji se mogu zasebno korsititi, svaki autor takvog djela može identificirati svoje djelo i isto neovisno od drugog suautora koristiti.
Autorsko pravo se sastoji od dva osnovna prava i to su autorska moralna pravo i autorska imovinska prava.
Autorska moralna prava štite autora u pogledu njegovih duhovnih i posebnih veza sa njegovim djelo. Autor ima isključivo pravo odlučiti hoće li, kada i na koji način i u kojem obliku njegovo djelo biti objavljeno. Autor ima isključivo pravo biti priznat i označen kao stvaratelj svog djela. Autor također ima pravo da odredi da se njegovo djelo objavi pod njegovim imenom, pod pseudonimom, odnosno nekom drugom oznakom ili anonimno. Autor ima isključivo pravo suprotstaviti se svakom mijenjanju ili upotebi djela ako bi takvo mijenjanje ili upotreba vrijeđali njegovu časti i ugled. Ono što je bitno napomenuti jeste da moralna prava autorskog djela su prava koja su neprenosiva. Autor prilikom prometa ili raspolaganja sa svojim autorskim djelom na bilo koji drugi način, nema pravo ni na koga prenijeti autorsko moralno pravo. To je nešto što se tiče autora i njegovog djela i onog momenta kada je djelo stvoreno i kada je dobilo svog autora, autor ostaje sve do momenta dokle je Zakon propisao, a to je sedamdeset godina nakon smrti autora.
Za razliku od neprenosivosti autorskih moralnih prava autorska imovinska prava su prenosiva i ona daje puno pravo autoru da sa njima disponira. Vrijednost autorskih imovinskih prava zavisi od vrijednosti autorkog moralnog prava. Što je autorsko moralno pravo vrijednije i upečatljivije, to će zasigurno biti i veća vrijednost njegovog imovinskog prava.
Autorska imovinska prava sadrže isključivo ovlast autora da zabrani ili dopusti iskorištavanje svog djela i primjeraka tog djela. Druga osoba može iskorištavati autorsko djelo samo uz dopuštenje autora, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. Za svaki oblik iskorištavanja autorskog djela od druge osobe, autoru pripada posebna naknada. Autorska imovinska prava naročito sadrže: pravo reproduciranja, pravo distribuiranja, pravo davanja u najam, pravo priopćenja javnosti, pravo prerade, pravo audiovizuelne prilagodbe i pravo prijevoda. U Zakonu o autorskim i srodnim pavima Bosne i Hercegovine je detaljno objašnjeno svako pojedinačno imovinsko pravo koje je jako bitno za pravni promet autorskih djela. Ukoliko se jasno definiše koje imovinsko pravo je pravo prometa i realizacija tog ugovora će biti jednostavna sa što manje izazvanih sporova među parničnim strankama. S obzirom na obimnost obrazloženja, ovim radom se nećemo baviti posebnim obrazlaganjem jer se radi o materiji izvan pravne struke.
Ono što je novina u novoj zakonskoj regulativi jeste vremensko ograničenje autorskih prava. Autorsko pravo traje za života autora i sedamdeset godina nakon njegove smrti. Ukoliko autorsko pravo zajednički pripada suautorima rok od sedamdeset godina se računa od momenta kada je zadnji suautor umro. Ukoliko se radi o anonimnom djelu, a djelo je objavljeno rok od sedamdeset godina teče od dana objavljivanja tog djela. U biti vremensko ograničenje autorskih prava se produžilo u odnosu na staru zakonsku regulativu. Nakon isteka tog roka autor nad autorskim djelom gubi bilo kakva prava i ono prelazi u opštedruštvenu korist.
Kao što smo naprijed naveli autorsko pravo je u pravnom prometu za razliku od javnih dobara koja su van pravnog prometa. Autorsko pravo se može naslijediti kao cjelina, a prilikom naslijeđa se primjenjuje Zakon o nasljeđivanju. Kad je u pitanju prenosivost autorskih prava autorsko pravo kao cjelina je neprenosivo. Autor ne može na drugog prenijeti moralna autrorska prava. Predmet prijenosa mogu biti samo imovinska prava. Ono što treba napomenuti jeste da autorsko pravo ne može biti predmetom prisilnog izvršenja. Predmet prisilnog izvšenja mogu biti samo imovinske koristi koje potiču iz upotrebe autorskog djela. Prisilno izvršenje nije dopušteno ni u vezi sa autorskim pravom na nedovršenim djelima.
U naknadnm radovima ćemo se još baviti ovom temom jer smatram da je veoma bitna posebno u ovom vremenu mediske ekspanzije.
Doc.dr.Esad Hrvačić
