PRIJAVA
Ovih dana možemo na raznim portalima pročitati da se građani Srbije koji su koristili ili koriste kredite masovno pozivaju na utuženje banaka.
Predmet utuženja je povrat neopravedno obračunatih bankarskih troškova koji su naplaćeni u postupku obrade kredita. U više postupaka su u korist građana donesene presude a u jednom slučajuje svoj stav zauzeo i Kasacioni Apelicioni sud.
Da li u Bosni i Hercegovini može biti primjenjena ta sudska praksa? Lično smatram da se radi o istim ili sličnim pravnim pitanjima i dilemama. Činjenice na čemu se temelje tužbeni zahtjev su postupci banaka da troškovi obrade kredita su iskazani u procentu odobrenog kredita i da ti troškovi ni po kakvom osnovu na opravdavaju stvarne troškove banaka.
Nije sporno da banke imaju pravo da naplate nužne troškove obrade kredita, ali oni klijentu banke moraju biti predočeni i poznati u momenu dostavljajnja ponude o kreditu. U praksi to znači da banka ne može obradu kredita vezati sa visinom kredita, odnosno sa procentom visine odobrenog kredita.
Nužni troškovi su troškovi repromaterijala, troškovi analize dokumentacije i dr. U svakom slučaju su to troškovi na temelju kojih banka nesmije ostvatrivati dobit. Banka je registrovana za bankarske dijelatnosti od kojih ostvaruje dobit, u koje poslove ne spadaju troškovi obrade kredita.
Upravo je ovakav stav zauzeo i Kasacioni sud Srbije kada bankama nije osporio da nemaju pravo naplatiti nužne-realne troškove obrade, ali im je osporio da ti troškovi budu nepoznati klijentu prilikom odobrenja kredita i vezani za procente visine odobrenog kredita. Sa druge strane banke smatraju da imaju pravo na te troškove i da za to imaju odbrenje nadležnih agencija.
Također smatraju da imaju pravni osnov u internim plavlnicima u kojim su jasno propisali način i visine obračuna troškova obrade kredita. Sama činjenica da se radi o internim plavilnicima umanjuje vrijednost dokaza osporavanja ovako postavljenih tužbenih zahtjeva.
Da bi klijent utužio banku neophodno je da se detaljno analizira Ugovor o odobrenom kreditu, da se prikupi dokaz o obračunu i uplati troškova obrade kredita. U samom postupku se putem vještaka utvrđuju realni troškovi koji su potrebni za obradu datog kredita, a potraživanja su razlika između uplaćenih i realnih troškova. Naravno kao i u svakom postupku i u ovom postoji niz realnih problema. Prvi problem je taj kako će sud tretirati ovaj postupak da li kao parnicu ili mal.spor. To je bitno radi brzine rješavanja ovih postupaka.
Drugi problem su realni troškovi koji je potrebno obezbjediti za vođenje postupka. Najviši intreres imaju klijenti banaka čiji krediti su izuzetno veliki i troškovi obrade vezani za visinu odobrenog kredita. U toku pripreme tužbe mogući su problemi da se od banke dobije informacija tačnog iznosa troškova obrade kredita i dr.
Na kraju se ne može osporiti da se radi o veoma zanimljivom pravnom pitanju koje zasigurno može dobiti epilog masovnih sudskih utuženja!
Doc.dr.Esad Hrvačić
