PRIJAVA
Već godinama bh. sela izumiru. Starije osobe jedini su mještani. Rat, borba za egzistenciju i nedostatak škola učinili su svoje. Bili smo u selu Šemihova, mjestu koje je od Goražda udaljeno 30 kilometara.
– Ima Omer, ima Fazila. A ne, Fazila je umrla. Ima Ibro, ali on dolazi iz Sarajeva, nekad dođe nekad ne dođe – priča Fadil Ferhatović iz Šemihova.
Fadil pamti i bolja vremena ovih sela u kojima je nekada živjelo više od 500 stanovnika. Danas ih je oko 50. Zato i ne čudi tišina seoskih zidina i prazni dimnjaci dotrajalih kuća. Tek poneki lavež pasa podsjeti da u nekoj kući ima života.
– I ovako izumiru, u Šemihovi ih nema pet-šest. Na Sijedcu u 21 kući niko ne živi. U Dubljevićima je bilo 45 domaćina, sad ih je 12 do 15 i to kad dođu iz Sarajeva jer su odselili – kaže Fadil.
I dođu samo u ljetnim mjesecima, jer zime su ovdje duge i teške. Kao i samoća koja pritišće one najupornije čuvare kućnih pragova.
– Nekad ne mogu ni da izbrojim koliko je bilo puno selo. Bogami, raseli se, najviše poslovi, ali i nema škole. Da su ova sela imala školu kao nekad, narod bi se zaustavio – kaže nam Habiba Bećirspahić iz Šemihova.
– Omladina je otišla u Sarajevo jer nam je daleko škola. Prva je na Ilovači, udaljena sedam kilometara. Zato su naša djeca odselila u Sarajevo – priča Hamdo Konjević, predsjednik MZ Kraboriš.
A naš čovjek u svakoj nevolji uvijek traži neko dobro. A to dobro nešto je što život čini jednostavnim, bez posebnih prohtjeva koji nas čine nesretnim ako su nam nedostižni.
– Slušam televiziju. Hvala Bogu, imamo i ove telefone pa se čujemo sa svakim. Mi smo malo i povisoko, ali imamo put, vodu, drva… Imamo sve – ističe Habiba.
Izvor: federalna.ba
