PRIJAVA
Nakon što je Recep Tayyip Erdogan izravno podržao Vladu nacionalnog jedinstva (GNA) premijera Sarraja, bitka u Tripoliju završila je neuspjehom za generala Haftara. Jalel Harchaoui, istraživač iz Clingendaelovog instituta za međunarodne odnose u Haagu, analizira uspjehe Turske:
“Intervencija je do sada bila uspješna s tehničkog stajališta. Možda će Turska pogriješiti, možda će kliznuti, dobiti veće oči od trbuha, ali od 27. novembra do danas, Turska korača bez strateških grešaka”.
Ovaj specijalista za Libiju podjeća da je premijer Sarraj – priznat od Ujedinjenih naroda – izričito zatražio Erdoganovu pomoć.
Jalel Harchaoui ilustrira tursku predanost i uspjeh u korištenju bespilotnih letjelica, vodećeg oružja u ovom sukobu:
“Izvođenje turskog plana je zaista besprijekorno. A neki aspekti turskih akcija nisu izvedivi za velike NATO-ove sile poput Francuske i Velike Britanije. Francuska, na primjer, ne može proizvesti vlastite naoružane bespilotne letjelice. Francuska nema tu tehnologiju, dok je Turska više od dvadeset godina to smatrala prioritetom i što danas donosi plodove ove investicije.”
“Jedini razlog zašto su Francuzi toliko šokirani od Turaka je taj što je sve vidljivo i zastrašujuće. Zastrašujuće je vidjeti kako Turska stvara protektoratnu situaciju dostojnu 19. stoljeća. Međutim, bojati se nije politika.”
Specijalista iz Libije dodaje: „Ono što je danas zanimljivo je stanje nemoći Francuske. Turci neće otići. Za dvadeset, trideset, četrdeset godina, oni će još uvijek biti tamo. Zato oni toliko ulažu u kontekstu ekonomske krize.”
Analitičar navodi da turske Letjelica Akinci dosežu visinu do 40.000 stopa (12,2 kilometara) i u zraku može ostati 24 sata. Nosivost letjelice je do 1.350 kilograma i sposobna je da u mnogim misijama zamijeni vojne avione.
Američki portal The Intercept otkriva da je Turska ušla u drugu eru bespilotnih letjelica (dronova) i da se takmiči sa zemljama poput Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, najvećih proizvođača i korisnika ove vrste ubojitih letjelica.
Iza turskog projekta proizvodnje bespilotnih letjelica stoji inženjer Selcuk Bayraktar, zet predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, navodi portal.
Uloga u akcijama
Prema izvještaju, Turska je ove letjelice koristila za napade na borce organizacije Islamska država Irak i Levant – ISIL u Siriji i duž granice s Irakom i Iranom.
“Mnoge države, pa čak i nedržavni akteri, imaju pristup bespilotnim letjelicama opremljenim oružjem, koje se koriste unutar i izvan granica”, citirao je Farooq u tekstu riječi Chrisa Woodsa, novinara koji prati upotrebu dronova u svijetu više od deceniju i direktora neprofitne organizacije Airwars sa sjedištem u Londonu.
Dodaje da smo sada “očito ušli u drugo doba bespilotnih letjelica, odnosno u doba proliferacije”.
Čak i ako glavni proizvođači dronova, poput SAD-a i Kine, odluče ograničiti prodaju naoružanih bespilotnih letjelica, “duh je pušten iz boce, budući da se ta tehnologija sada može prekopirati”, piše u izvještaju na portalu Intercept.
Tvorac dronova
Ako turski program ubojitih dronova ima svog tvorca, onda je njegovo ime Selcuk Bayraktar.
Bayraktar je 2005. godine uspio uvjeriti grupu turskih zvaničnika da prisustvuju maloj demonstraciji dronova lokalne proizvodnje.
Dvadeset šestogodišnji Bayraktar studirao je elektrotehniku u Turskoj, magistrirao na američkom Univerzitetu u Pennsylvaniji, a doktorirao na MIT-u.
U zemlju se vratio 2007. godine i posvetio proizvodnji bespilotnih letjelica.
U vrijeme kada je Bayraktar predstavio svoj dron skupini zvaničnika, Turska je već imala program bespilotnih letjelica, koji je razvila Turska svemirska i zrakoplovna industrija – TAI pri turskom Ministarstvu odbrane.
Međutim, birokrati u Ankari, posebno u tada moćnoj vojsci, smatrali su da je pametnije kupiti tehnologiju od SAD-a i Izraela, umjesto da je nastave razvijati na lokalnom nivou.
Doba prve generacije
Prema izvještaju Intercepta, Turska je u prvu generaciju dronova ušla na staromodan način, kupivši šest nenaoružanih dronova od američke kompanije General Atomics 1996. godine.
Dronovi su korišteni protiv boraca PKK-a na jugoistoku Turske.
Farooq u tekstu ističe da je Turska 2006. godine naručila deset nenaoružanih bespilotnih letjelica modela Heron od Izraela.
Međutim, Izraelu je trebalo pet godina da Turskoj isporuči ove dronove.
Ankara je tada optužila Izrael za namjernu sabotažu motora i sistema za snimanje te poslala dronove natrag na popravak u Izrael, što je opet potrajalo nekoliko godina.
Dronovima Heron, koje je Turska naručila iz Izraela, prvo je upravljalo izraelsko osoblje, što je turske zvaničnike navelo da posumnjaju da se fotografije koje ove letjelice prikupljaju potajno šalju u Izrael, za obavještajnu službu te zemlje.
Zbog toga dronovi Heron nisu bili rješenje koje je tražila Turska.
Dron Anka
Turska i Izrael su 2010. godine prekinule sve diplomatske odnose, nakon izraelskog napada u kojem je stradalo devet turskih državljana koji su pokušali doploviti brodom do Pojasa Gaze.
Kasnije te godine Turska je otkrila dron lokalne proizvodnje, koji je zamijenio izraelski model Heron.
Dron je nazvan Anka, odnosno Feniks, a razvila ga je TAI.
Dron je imao raspon krila od 17 metara, mogao je letjeti na visini od 10.000 metara i provesti 24 sata u zraku u kontinuitetu.
Međutim, kao i Heron, radilo se o nenaoružanoj letjelici, što znači da je još uvijek nedostajala glavna karika, navodi se u izvještaju Intercepta.
U tekstu se dalje govori o okolnostima koje su navele Tursku da krene u proizvodnju vlastitih bespilotnih letjelica.
Turska se 2011. godine oslanjala na SAD kako bi joj se dostavili podaci i fotografije sa američkih bespilotnih letjelica modela Predator o kretanjima boraca PKK-a.
Međutim, Amerika je odbila isporučiti ovu vrstu dronova Turskoj, pod izgovorom da se boji da bi ti dronovi mogli predstavljati sigurnosnu opasnost za Izrael, iako je i Ankara članica NATO-a, baš kao i Washington.
Tada je razvoj vlastitih ubojitih bespilotnih letjelica postao glavni prioritet Turske.
To je pružilo priliku Bayraktaru, koji je isprva naišao na prepreke prije ulaska u svoj projekat, jer nije mogao dobiti dozvolu od vojske da testira svoje naoružane dronove.
Umar Farooq tvrdi da su visoki oficiri turske vojske, koji su “često unapređivani ne na osnovu kompetencija, nego iskazivanja prezira prema islamskim praksama”, pokazali nepovjerenje, jer je u pitanje bila uključena jedna ovakva porodica kao što je Bayraktar, poznata po svojoj pobožnosti.
Okosnica zračnih operacija
Međutim, Bayraktar je uspio svojoj zemlji dati bespilotnu letjelicu vlastite proizvodnje i kritizirao je to što se država oslanja na Izrael po tom pitanju, što je dovelo do rasta njegove popularnosti u zemlji.
Naoružana bespilotna letjelica Bayraktar TB2 danas predstavlja okosnicu turskih zračnih operacija.
Ovaj model može letjeti 24 sata i dostići visinu od sedam kilometara, ali se oslanja na zemaljske kontrolne stanice za komunikaciju.
Letjelica Bayraktar TB2 može nositi teret do 54 kilograma i može se koristiti u izviđačkim i borbenim misijama.
Ove bespilotne letjelice gotovo su uvijek prisutne na nebu jugoistočne Turske, jer dronovi, naročito modela TB2, skoro svakodnevno polijeću i otvaraju vatru na neke ciljeve ili otkrivaju lokacije ciljeva kako bi ih avioni F-16 ili helikopteri mogli bombardirati.
Kulturološka ikona
Prema službenim izvorima, koje nisu imenovani u izvještaju, turske letjelice TB2 opremljene navodećim raketama turske proizvodnje usmrtile su 449 osoba u sjeverozapadnoj Siriji između januara i aprila 2018. godine.
Također su ubijeni deseci drugih u sjevernom Iraku, uključujući i vođe PKK-a koje je Ankara pratila desetljećima.
U jugoistočnoj Turskoj, u kojoj živi uglavnom kurdsko stanovništvo, ubijeno je najmanje 400 ljudi u zračnim napadima u kojima su učestvovale i bespilotne letjelice od 2016. godine.
Ovi napadi su stekli veliku popularnost u zemlji i pretvorili su dronove u čudnu vrstu “kulturološke ikone”, prema riječima koje je upotrijebio Umar Farooq u svom izvještaju na američkoj web stranici Intercept.
SB
