PRIJAVA
Danas vas vraćam u mladost. Uz ovu pjesmu se zaljubljivalo. Uz ovu pjesmu se maštalo o ljubavi.
Arsen Dedić, najpoznatiji kantautor, napisao ju je jedne studentske večeri. Ines je postojala. Viđali su se ponekad. Gabi je znala za nju. Kad je otišao na bolji svijet, plakale su obje.
Arsen Dedić, rođen je 1938. godine u Šibeniku. Pisao je muziku za filmove. Prevodio tekstove. Pisao pjesme. Gitara. Crna košulja. Tama u pozadini. Živjeti sa njim nije bilo jednostavno. Ali Gabi ga je voljela svim srcem.
I publika ga je voljela…
I njegove pjesme su antologijske. Mnoge sam tišine ukrasila njegovim pjesmama. Sretna sam zbog toga.
Ugodan vam dan želim od srca.
ARSEN DEDIĆ
NE DAJ SE INES
Ne daj se, Ines.
Ne daj se godinama,
moja Ines, drugacijim pokretima i navikama,
jer jos ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.
Imala si vise ukusa od mene.
Tvoja soba – divota – gazdarica ti je u bolnici.
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me slijedeceg jutra oko devet do stanice.
I rusi se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.
U vecernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima.
Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines.
Dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda, slucajno, uz vrucu rakiju,
i sa svega nekoliko recenica lose prikrivena zelja.
Tvoj nacin gospodje i obrazi seljanke.
Prostakuso i plemkinjo moja!
Pa tvoje grudi, krevet,
i moja soba objesena u zraku kao naranca,
kao narancasta svjetiljka,
nad zelenom i modrom vodom Zagreba;
Proleterskih brigada 39, kod Grkovic.
Pokisla ulica od prozora dalje i sum predvecernjih tramvaja.
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva,
upotreba zajednicke kupaonice
i – molim vas ako me tko trazi…
Ne daj se, Ines – evo me,
ustajem tek da okrenem plocu.
Da li je to nepristojno u ovakvom casu,
Mozart, Requiem, Agnus Dei…?
Meni je ipak najdrazi pocetak.
Raspolazem s jos milion njeznih i bezobraznih
podataka nase mladosti,
koja nas pred vlastitim ocima vara i krade i napusta.
Ne daj se, Ines,
poderi pozivnicu, otkazi veceru,
prevari muza odlazeci da se pocesljas
u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom,
generacijo moja, ljubavnice.
Znam da ce biti jos mladosti, ali ne vise ovakve;
u prosjeku 1938a.
Ja necu imati s kim ostati mlad,
ako svi ostarite,
i ta ce mi mladost tesko pasti,
a bit ce ipak da ste vi u pravu,
jer ja sam sam na ovoj obali
koju ste napustili i predali bezvoljno,
a ponovno pocinje kisa kao sto vec kisi u listopadu
na otocima.
More od olova i nebo od borova.
Udaljeni glasovi koji se mijesaju:
glas majke, prijatelja, kceri, ljubavnice, broda, brata.
Na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.
Jos malo setnje uz more i gotovo.
Ne daj se, Ines.
Izvor:Vipromo.ba
