Prof. dr. Edo Hasanbegović: Ponosan sam na armiju izliječene djece od raka, zbog njih volim svoj posao

Rezultati su to Klinike za pedijatru Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS), kroz koju godišnje prođe oko 6.600 mališana iz cijele Federacije BiH, istočnog dijela RS i Distrikta Brčko, što ovu ustanovu svrstava u sami vrh visokorangiranih klinika po kvaliteti pružanja zdravstvene usluge u regiji.

Disciplina za zdravlje djeteta postiže odlične rezultate u liječenju najmlađih. Od 13 pedijatrijskih oblasti, posebno se ističe Odjel za hemotoonkologiju, jer ova ustanova referentni je centar za sve dječije onkološke pacijente.

Na ljekarski tim i rezultate koje svakodnevno postižu, stepen mortaliteta koji je ispod 1,9 posto, morbiditeta (godišnji broj oboljelih na 100.000 stanovnika), broj zdravstvenih usluga koji godišnje premašuju 350.000, više od 50.000 dijagnostičkih procedura, te više od 40.000 pregleda u ambulanti, ponosan je i prof. dr. Edo Hasanbegović, direktor Discipline za zdravlje djeteta KCUS-a.

– Na Odjeljenje hematoonkologije, na koje sam došao davne 1994, posebno sam ponosan. Mislim da je jedno od najboljih odjeljenja ovog tipa, što bi neki kazali, sjeverno od Skoplja, a južno od Beča. Objasnit ću: “kad neko neplanirano ode u austrijsku prijestonicu, pa zatraži pomoć, onda mu tamošnji profesori kažu – idite u Sarajevo, jer tamo imate odličan Odjel za dječiju hematoonkologiju”. No, da biste tako nešto kazali, morate imati činjenice koje tome govore u prilog. Mi to imamo, jer u zadnjih 15 godina od malignih bolesti izliječili smo više od 1.500 djece. Prvi smo uspješno uradili autolognu transplantaciju na jednoipogodišnjem djetetu, koje je imalo svega 12 kilograma. Svakodnevno nižemo rezultate u liječenju leukemija i solidnih tumora i svake godine pomijeramo granice. Mogu s ponosom reći da imamo cijelu armiju mališana koji su izliječeni od tumora – kaže Hasanbegović sa kojim smo razgovarali u povodu 15. februara – Međunarodnog dana djece oboljele od raka.

Koliko godišnje kroz Odjel hematoonkologije prođe mališana?

– Sreća je što maligne bolesti kod djece nisu tako česte, ali one su posebne po tome što iziskuju dugotrajno i specifično liječenje, stručan kadar, počevši od medicinskih sestara, do ljekara. Prije agresije na našu zemlju procenat izlječenja malignih bolesti kod djece bio je svega 10 posto. Danas on na našoj Klinici iznosi više od 80 posto. Pomenuo bi i Univerzitetski klinički centar Tuzla gdje je, zahvaljujući odličnoj saradanji dva klinička centra, prije tri godine educiran kadar, a potom oformljeno Odjeljenje za hematologiju i onkologiju. U tom dijelu BiH živi najviše djece, pa samim tim više je i oboljelih mališana. U Sarajevo i dalje dolaze najteži slučajevi, a ostala djeca liječe se na Odjeljenju hematologije i onkologije u Tuzli koje godišnje može primiti oko 15 mališana.

Bolest ne bira godine, pa obolijevaju i bebe.

– Primamo djecu od nula do 18 godina života. Imali smo bebu od 30 dana kojoj je dijagnosticiran rak bubrega. Druga je imala dva, treća tri mjeseca… No, moram kazati, da tu bolest uspješno liječimo.

Vi ste ti koji, nakon detaljnih pregleda, morate suočiti roditelja sa stvarnošću. No, rak nije kraj – nego početak novog života.

– Saopćiti dijagnozu roditelju jedan je od najtežih trenutaka za ljekara. U tom trenutku morate biti sve – i ljekar i psiholog i psihijatar. Važno je roditelju tada na poseban način sve objasniti, a ono što je najvažnije kazati mu, da to nije kraj i da uz zajedničku borbu svih-ljekara, roditelja i djeteta bolest može biti pobijeđena. Vrlo je važno da roditelj ima povjerenja u ljekara.

Mogu li se svi maligniteti kod djece liječiti u našoj zemlji?

– Najčešće su leukemije i one zauzimaju od jedne trećine do jedne četvrtine svih malignih bolesti kod djece. Možemo liječiti više od 90 posto sve oboljele djece. Nemoćni smo u slučajevima povrata bolesti, pogotovo kod leukemije, kada se dijete izmješta u Tursku, Njemačku ili Italiju, zemlje sa kojima Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH ima potpisane ugovore. Tada je potrebno uraditi transplantaciju koštane srži. To se zove alogena transplantacija, a mi je ne možemo provesti jer nismo u Evropskom centru za transplant, gdje se može pretraživati baza mogućih donora, pošto samo u 20 posto slučajeva donor može biti neko ko je član porodice.

Kazali ste kako su leukemije najčešće kod djece. Ima li savremena medicina odgovor na pitanje – zbog čega se javljaju?

– Nažalost, još nema, a ko otkrije, vjerovatno će dobiti Nobelovu nagradu. No, ono što se zna jeste da je genetika presudna, te da jonizirajuće zračenje i virusna etiologija mogu utjecati na genetski materijal i da to bude uzrok pojave bolesti. Ono što se pouzdano zna jeste da leukemiji prethodi neka virusna infekcija koja se pojavljuje dvije, tri ili četiri sedmice prije nego što se leukemija otkrije.

Dječiji maligniteti su velika grupa vrlo različitih bolesti i nemoguće je razmišljati o jedinstvenom liječenju. Hemoterapija je na ovom području danas vjerovatno dostigla svoje granice. S druge strane, imunoterapija u zadnjem desetljeću postigla je značajan napredak. Po kojim medicinskim protokolima tretirate akutne leukemije, limfome i aplastične anemije? Jesu li našoj djeci dostupni najsavremeniji načini liječenja ovih bolesti?

– U više od 90 posto slučajeva liječenje se provodi citostatskom terapijom. Hemoterapija ubija, kako bolesnu, tako i zdravu ćeliju, a tu nastupa ljekar koji mora znati kako svaki lijek djeluje i na šta treba obratiti pažnju. Da li lijek opterećuje srce, jetru, pluća, urinarni trakt… Ponavljam, to nisu pametni lijekovi, ali to je trenutno jedina valjana terapija koju imamo i koja se provodi i u svijetu. Prošao sam cijelu Evropu, upoznao se sa radom njihovih kliničkih centara, te kako oni liječe svoju djecu. Dakle, to su standardizirani protokoli liječenja koji se provode godinama, i mogu kazati da ljekari u Belgiji ili nekoj drugoj zemlji u Evropi na isti način liječe djecu kao i mi na našoj Klinici. Sve novo što se uvede u protokole vrlo brzo uvodimo jer smo članovi Svjetske internacionalne grupe onkologa.

Liječenje u inostranstvu o trošku države u FBiH regulisano je Pravilnikom o uvjetima i postupku upućivanja osiguranih lica na liječenje u inostranstvo. U njemu stoji da se postupak upućivanja bolesne osobe na liječenje u drugu državu izričito pokreće na osnovu prijedloga kliničke zdravstvene ustanove u FBiH u kojoj se pacijent liječi. Zahtjev se, kako objašnjavaju u Zavodu zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH, upućuje Stručnoj komisiji koja se sastoji od medicinskih stručnjaka, specijalista i subspecijalista za oboljenja, koji donose konačnu odluku. U kojim slučajevima, kada je riječ o malignitetima, upućujete djecu na dalje liječenje u inostranstvo?

– To se radi u slučajevima povrata leukemije, aplastičnih anemija, a koje također zahtijevaju transplantaciju koštane srži. Do skoro u ovoj grupi bili su i neuroblastomi koje na svu sreću sada liječimo autolognom transplantacijom.

Ranije ste izjavili kako se često suočavate sa neopravdanim zahtjevima za izmještanje djece van granica BiH na liječenje?

– To nam je veliki problem. Da bi dijete bilo izmješteno na nastavak liječenja u inostranstvo, o tome se treba očitovati stručni konzilij, koji se formira na nivou kliničkog centra. Djecu liječim 15 godina i mogu sa sigurnošću tvrditi da ni u jednom trenutku nije postojala nikakva barijera da se ono izmjesti u drugu državu ako mu se ne može omogućiti dalje liječenje u BiH. Roditelji se nekada ne mogu pomiriti sa činjenicom i teškim prognozama, kada im ljekar objasni da se sve bolesti nažalost ne mogu liječiti. Oni dalje odlaze u humanitarne organizacije i medije putem kojih pokreću prikupljanje sredstava za nastavak liječenja djeteta o vlastitom trošku.

Mišljenje kolege veoma je važno. Vaš tim ustvari tako i funkcionira.

– Ponosan sam na svoje kolege. Mi smo i po stručnom kadru, jedna od tri najjače klinike na prostoru bivše Jugoslavije. Imamo tako jaku katedru na kojoj je pet profesora, četiri docenta, pet ih je završilo doktorate. Vrlo sposoban i respektabilan tim. Ako u potpunosti u nešto nisam siguran, naravno da ću potražiti mišljenje kolege. Mi tako radimo jer smo tim i jer je to medicinska doktrina.

Imate odličnu saradnju i sa Udruženjem “Srce za djecu oboljelu od raka u FBiH”, kao jednim od ključnih razloga uspješnosti u liječenju teških oboljenja kod djece. Stalni boravak roditelja uz bolesno dijete je imperativ. Roditeljima čiju djecu liječite to je omogućeno zahvaljujući Roditeljskoj kući u Sarajevu.

– Mi smo od samog početka uvođenja savremenih protokola liječenja uvidjeli koliko je važno izgraditi roditeljsku kuću koja će biti u blizini klinike. Ustvari, mi ljekari bili smo inicijatori formiranja tog Udruženja, jer smo znali da će oni imati bolju prodornost kod vlasti nego mi doktori. Bilo je to 2003. godine, a onda se krenulo i sa izgradnjom roditeljske kuće. Vrlo je važno da roditelj bude pored djeteta. Sada funkcioniramo tako da mališan dobije terapiju i odmah ide u roditeljsku kuću gdje ga čeka njegova porodica. Takvo okruženje pomaže mu da lakše prebrodi krize sa niskim leukocitima i infekcijama.

Koji su Vam dalji ciljevi?

– Puno je ciljeva. Primili smo deset mlađih kolega specijalizanata koji su se ozbiljno prmili posla, jer starije kolege valja jednom zamijeniti. Imamo obećanja od Menadžemnta KCUS-a da ćemo dobiti Magnetnu rezonancu, čime bismo zaokružili kompletnu dijagnostiku unutar Jezera. U tom slučaju djeca više ne bi imala potrebe ići na Koševo.

Činjenica je da pedijatrijska onkologija jako puno traži od ljekara koji se njome bavi, i to ne samo u stručnom, nego i u emotivnom smislu. Nažalost svjedočite i tužnim trenucima, kada se iscrpe svi mogući protokoli liječenja i kada oni ne daju željene rezultate. Svaki gubitak ostavlja trajni ožiljak.

– Svjedok sam toga, jer sam prošao svašta. Najteže mi je kada više nemam načina da pomognem jer sam iscrpio sve mogućnosti. Pokušavam sa roditeljima uspostaviti što bolji kontakt, stalno pričati sa njima, biti prijatelj. Ovo je takav posao, jednostvano se morate pripremiti i za takve situacije.

Kad Vam je bilo najteže?

– Kad mi je dijete umrlo na rukama.

Ipak, snagu da se ide dalje i pobjeđuje bolest pruža velika većina mališana koji su sa ove klinike izašli izliječeni i spremni za nastavak života.

– Ponosan sam što mogu podijeliti činjenu da me često posjete sada već odrasli momci i djevojke, a koji su nekada bili moji pacijenti. Neki imaju i svoju djecu, pa ih dovode na preglede. Imam studenta peta je godina Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Zdrav i sretan dečko, živi svoj san, a kao dvogodišnjaka liječio sam od leukemije. Puno je takvih primjera, zbog njih volim svoj posao i ovaj bijeli mantil.