PRIJAVA
“Ova knjiga sadrži i rosu i maglu, a i miris čaja od domaće nane i ispijanih kafa, okus sarme i divljih jagoda i nadam se da će se kroz nju osjetiti i ljubav naših ljudi. Sve ove skupljene uspomene su dio momentuma koji je potreban da se probude stare, lijepe uspomene i da postanu knjiga koja će ostati duže od mene i od nas, kao naše sačuvane uspomene”, riječi su kojima mi je nevjerovatno draga Senka opisala zbirku sjećanja i oko 80 recepata bh. jela koje ona kuha, stajlira, fotografiše i zapisuje.
Market hrane
Njena priča počela je 1981. godine u Ključu, pored rijeke Sane, uz njene zelene obale i na livadama prekrivenim ljepotom i bezbrižnošću. Put ju je zbog rata, nažalost, odveo daleko od rodnog grada, pa je preko Berlina stigla u Toronto, u kojem živi 24 godine. Do svoje sadašnje adrese selila se 17 puta.
– Ja sebe ne vidim kao samo dijasporu. Ja sam i Bosanka, a isto tako sam sad i Kanađanka, jer se i ovdje osjećam kao kod kuće. Pripadam u oba svijeta, jer su oba svijeta u meni, kaže za Moja BiH.
Trebalo joj je 11 godina rada u polju psihijatrije i u funkciji vođe obrazovanja za studente kako bi shvatila da je ipak više vuku hrana, društvo i umjetnost. Tako je prije nekoliko godina s prijateljicama pokrenula market hrane i kulinarstva za internacionalne kuhare u Torontu (TUM – Toronto Underground Food Market).
– Postala sam oficijelni fotograf i menadžer svim kuharima, a naučila sam i kuhati za veliki broj ljudi (na market je dolazilo oko 2.000 gostiju), ističe Ksenija.
Nakon marketa kuhala je i mjesečnu večeru za 22 gosta u lokalnom restoranu The Depanneur, a potom i u druga tri. Večere su bili bosanske ili njemačke.
– Počinjale su mezom od suhog mesa i sudžuke, šarenom salatom iz naše bašte i domaćom maslenicom, pa onda s tarhanom i sarmama (ili drugim dolmama, jagnećom kaljom) i sa maminom baklavom i kafom za slatki završetak. Bilo je i vegetarijanskih opcija, a nedavno sam prvi put potrefila i vegansku sarmu, koja je postala popularna, priča naša sagovornica.
Osim toga, održala je i čas pripremanja sarme i baklave za studente i goste, u sklopu koje je bila i muzika uživo u izvedbi Senkinog prijatelja Ahmeda i prijateljice Stacey. Zajedno su naučili muziku i nekoliko sevdalinki.
Kuhanje je, priča Ksenija, prenošenje znanja i zdravlja iz jedne generacije u drugu, a u njenom slučaju, ljubav prema kuhanju probudila je sarma.
– Najdraže mi je pojesti sarmu kašikom i osjetiti okus slatkog mesa s malo dima, a uz to i kupus koji je kiseo tek toliko da stopi meso uz rižu, da opusti meso od kostiju i doda okus Bosne. Eto, to je ta emotivna veza hrane i nostalgije koja mi uvijek pokloni ono što mi prija i često fali, objašnjava Ksenija.
“Ovo jelo me još više čini onim što jesam još od malih nogu: radoznala curica s velikim apetitom za poguziluke, koji me podsjećaju na Bosnu i sve ono prirodno i nezaboravno, uz sretno djetinjstvo. Koliko da je bilo skraćeno, bilo je idilično.
Da bi što bolje predstavila našu kulturu i jela, kreativnost svoje bosansko-kanadske duše usmjerila je na izgled knjige – balkanski. U tu svrhu prikupila je interesantno suđe, escajg, tekstil, nekoliko predmeta iz antikvarnice u Bosni, ali i divne uspomene iz Lukomira, Sarajeva, Banje Luke i Ključa.
Posveta dječurliji
Knjigu, koja bi u Kanadi trebala biti dostupna u jesen 2020, posvetila je “onoj nekadašnjoj dječurliji, poput nje i njenog brata Anesa, koja su u strahu bježala po zemljama u kojima ih niko nije mogao razumjeti ili shvatiti”.
– Bili su to dani u kojima nismo znali kako da izgovaramo naše narudžbe, odgovore učiteljima ili drugoj djeci, dani u kojima smo gledali u testove ne znajući ništa drugo osim naših imena. Dani u kojima smo se igrali uz hranu ili sport, jer su to uvijek bile solucije za druženje bez znanja jezika, priča Hotić.
Pisanje ove knjige shvaća kao očuvanje balkanskog identiteta, a hranu intimnim i moćnim načinom komunikacije između ljudi i različitih kultura.
– Sretna sam da živim u gradu kao Toronto, gdje se ljudi iz svih krajeva svijeta druže, poštuju i slažu, naglašava Ksenija za Moja BiH.
Želja joj je da se knjiga distribuira i u BiH, Njemačku i Ameriku. Ksenija trenutno čeka odgovor od izdavačke kuće za printanje knjige. Voljela bi, kaže, da prijevod knjige napisati sama. U budućnosti želi nastaviti fotografisati knjige kuhara i tako se razvijati kroz kreativnost i dokumentarisanje naroda i njihovih načina života u različitim okolinama i vjerovanjima, ali i njihovim kuhinjama i srcima.
Putovanja
Kao neko ko je mnogo putovao, svoj identitet poredi sa svojim ukusom: mješavina različitih stvari iz raznih zemalja. Šri Lanku, Bali i Indiju ističe kao najdraža mjesta koja je posjetila, a s nama je podijelila utiske s putovanja.
– Nezaboravna jela, najkvalitetnija i najukusnija hrana, kao i ophođenje ljudi prema drugim ljudima su me impresionirali na Baliju. S druge strane, Šri Lanka je zemlja u kojoj je zadržan fokus na lokalnim proizvodima, s obzirom na to da su jaki proizvođači čajeva, cimeta, kokosovog ulja i drugih začina. Mnogo zemljišta je pokriveno povrćem, voćem, čajevima… Sličan je osjećaj onom na Azorskom ostrvu u Portugalu. Zemlja koja je probudila nešto posebno u meni je Kuba. Koliko god djeluje kao raj na plaži, za Kubance to nije raj. Iako Kubanci imaju veliko i otvoreno srce, život im je veoma ograničen zbog embarga i politike. Činjenica da se ne zna da je glad na Kubi briga za većinu ljudi je tužna. Uprkos nedaćama, artistička moć omladine u ovoj državi ogleda se kroz sport i muziku. Kuba i duh Kubanaca su u mom srcu i nadam se da će više informacija o teškoćama ove zemlje biti javno, priča Senka.
“Gastronomska putovanja su mi odavno atraktivna: od Nikaragve i eko-rezorta do Kosta Rike i njihove friške kafe, ili začaranih Havaja i nevjerovatnog izbora voća, ribe i morskih plodova ili duboke istorije kakaa u Belizu. Sva ova mjesta su mi u srcu uz uspomene na hranu, prirodu i ljude. Bilo mi je divno i ljetos u Viganju (Hrvatska) i okolini, gdje sam uživala u jadranskom raju među maslinama, smokvama i ponekad domaćem vinu i travaricama.
Ksenija svoju energiju poklanja potrazi namirnica koje je intrigiraju, ali i lokalnim proizvođačima istih. “Začini me uvijek odvuku na pijace i tu se često izgubim i predam raznovrsnim mirisima, bojama i okusima.”
Kao zaljubljenica u agrokulturu i eko-prehranu, izrazila je želju da stupi u kontakt s ljudima koji prave i prodaju kvalitetne tradicionalne i domaće proizvode. Senka je mišljenja da društvo, kroz ovakve stvari, može napredovati.
– Jako poštujem alhemiju i moć aroma i mirisa mente, majčine dušice i kadulje s Balkana. Isto tako poštujem crvenu (alevu) papriku i želim da provedem vremena u Mađarskoj, gdje bih voljela učiti o paprici kojom se nekad plaćalo umjesto para ili zlata, jer je bila toliko vrijedna. Sanjam o gurmetima i odlasku u Tursku, odakle su dijelom naša jela i postala ovo što danas jesu. Bosna (Bosanium) je stvarno dio svijeta gdje se istok i zapad spajaju, ne samo u Evropi nego u cijelom svijetu. To je kalup koji se stotine godina mijenja i kroz sve promjene naš duh nas čini i održava ovim što jesmo, zaključila je Ksenija Hotić za kraj.
“Balkan je naš izvor i mi smo zauvijek u Bosni i tim planinama i dubokim koritima rijeka. Uz Amirine pjesme, Hemonove knjige, stare kasete Bijelog dugmeta, sarme i zajednički osjećaj pripadnosti dijaspori, možemo se pokloniti pozitivnim sjećanjima, i kroz to, novim uspomenama za našu budućnost, gdje god da se nađemo.”
MojaBiH
