PRIJAVA
Od Benguele, grada na zapadnoj obali Angole, automobilom treba četiri sata vožnje do sela Cabio, prvo po autocesti sa zakrpljenim rupama, a potom neoznačenim pješčanim stazama koje vas vode duboko u grmlje. To je zabačeno i siromašno mjesto. Njegova 82 stanovnika žive u sićušnim kućama izgrađenim od cigle od blata i ispucalog željeza. Crkva na otvorenom je ustvari nešto malo više od poredanih štapova. A škola je ustvari jedna tabla zakačena za stablo.
No, za pridošlicu, Cabio ima iznenađenje u rukavu. Iako je jedva dostupno cestom, selo je stajalište na željeznici Benguela, koja saobraća od luke Lobito na zapadu sve do Demokratske Republike Kongo na istoku. Željezničku prugu, koje nije bilo tokom brutalnog građanskog rata u Angoli, Kinezi su rekonstruisali između 2006. i 2014., a s prugom je popravljena i Cabiova stanica. U boji flamingo ružičasta i portugalskom stilu, ne bi mogla izgledati nepodudarnije ni da su se trudili da to bude tako.
Zahvaljujući blizini ove željeznice, Cabio je bio strateški važno mjesto tokom rata, i iako ovdje ovdje nema vojnika, njegovi stanovnici i danas žive s nasljeđem tih dana. Pored sela, na brdu na kojem bi stoka trebala pasti, a djeca se igrati, postavljeno je minsko polje koje je služilo za zaštitu bivšeg položaja vojske (tu je tačku držalo oružano krilo Narodnog pokreta za oslobođenje Angole, stranka koja sada upravlja zemljom). Minsko polje je veličine sedam nogometnih igrališta.
Tokom najžešćih borbi, Cabio je evakuiran. Kad su se ljudi vratili, niko im nije rekao šta se dogodilo sa njihovom zemljom. „Ali naše su životinje neprestano umirale“, kaže Jose Palanga, seoski načelnik. „Tako smo znali.“ U Angoli krava može vrijediti i do 600 dolara; izgubiti jednu predstavlja razliku između obitelji koja jede i one koja je gladna. „Minsko polje nam je uništavalo život“, kaže on. „Dozivali smo pomoć. Molili smo za pomoć.“ Ali niko nije došao.
Godine su prolazile, a seljani su mogli biti samo zahvalni što još nijedan čovjek nije naletio na minu (protupješačke mine takve vrste pokopane ovdje lako eksplodiraju; potrebno je samo da se dijete poigra štapom).
Ali prošlog januara, u selu je Halo Trust, britanska dobrotvorna organizacija protiv mina, osnovala malu armiju sa 18 angolanskih čistača mina. Nakon što su iz tog područja uklonili 197 mina i 50 predmeta neeksplodiranih ubojnih sredstava, nadaju se da će posao dovršiti sljedećeg mjeseca – kada bi zemljište trebalo biti vraćeno seljanima.
“Ne možete zamisliti koliko ćemo biti sretni”, kaže Palanga. „Bićemo u mogućnosti da izgradimo selo. Možda će ovdje doći još porodica. Možda će selo postati veće. ”
Deminerke, koji žive na licu mjesta i po 24 dana, dio su ‘100 žena’, projekta koji ima za cilj osnaživanje onih koji su uključeni, kao i uklanjanje mina. Do sada je zaposleno njih 78. Većina njih su deminerke, ali neke rade i u drugim kapacitetima: na primjer, kao kuharice. Svakoj petoj ovo je prvi posao. Mnoge od njih su samohrane majke, tri četvrtine imaju tri ili više članova porodice. Posao donosi pristojnu plaću, a neke će vam sa zadovoljstvom reći kako im je to pomoglo da kupe zemlju, pa čak i da sagrade kuću.
Ali dobici nisu samo finansijski. Čišćenje mina je i izuzetno opasno i od ogromne koristi za Angolu, jednu od zemalja s najviše mina na svijetu. Posao sa sobom donosi određeno poštovanje.
„Kad sam čula da ne regrutuju samo muškarce, osjetila sam da je moja dužnost pokazati da i žene to mogu učiniti tako što ću biti jedna od njih“, kaže Marija Niva, koja je sa svojih 19 godina jedna od najmlađih žena u Cabiou (Niva je jedna od onih koja je srela vojvodu od Sussexa kada je prošle sedmice posjetio „preobraženi“ Huambo, nadajući se da će pojačati kampanju protiv nagaznih mina koju je tamo započela njegova majka, princeza Diana).
Zar je nije bilo strah? „Prvi put kad sam vidjela eksploziju, bilo me je strah. Ali navikneš se na stvari”, kaže osmjehujući se. „Velika promjena dolazi u Angolu. Napokon će biti sigurno, a to će biti nevjerovatno. ”
Njen optimizam je zarazan. Ali pred njima je ogroman zadatak. Građanski rat u Angoli počeo je 1975. Do kraja 2002. godine više od 500.000 Angolanaca je bilo mrtvo, milioni su raseljeni, a selo, gradovi i putevi bili su prekriveni minama.
Koliko mina ima u Angoli? Nemoguće je reći. Različite frakcije nisu ostavljale mape. Halo, koji ovdje ima 381 radnika, koji rade u 28 operativnih timova, do sada je očistio 100.000 mina (75 različitih vrsta uređaja, proizvedenih u 22 različite zemlje). Samo u Cuito Cuanavale – mjestu u kojem se između avgusta 1987. i marta 1988., vodila najveća bitka u Africi od drugog svjetskog rata – očišćeno je 35.000 mina. Širom Angole ostaje 1.100 poznatih minskih polja na kojima može biti i do 500.000 uređaja.
Može li zemlja koja je potpisnica Ottawskog sporazuma iz 1997. godine, konvencije o zabrani mina, ispuniti svoje opredjeljenje za uklanjanje mina do 2025. godine? Samo ako posao, čija procijenjena cijena iznosi 214 miliona funti, u potpunosti finansiraju međunarodni donatori poput američke i britanske vlade. Potrebno je više novca. Alex Vines, voditelj programa Afrike u Chatham Houseu, izjavio je da prema trenutnoj stopi finansiranja Angola neće biti bez mina do 2046. godine.
Žene u kampu Cabio ustaju u pet, navlače čizme i uniforme i staju u red ispred šatora za registraciju, lica su im i dalje jutarnje sanjiva dok odgovaraju na prozivku (ja sam s njima provela noć u kampu, novinarka The Guardiana Rachel Cooke op.a.). Pet minuta kasnije, oni i njihova zaštitna oprema nalaze se u zadnjem dijelu kamiona, a nekoliko trenutaka nakon toga nalaze se kod željezničke pruge. Iako veoma dobro istrenirane – svaka je pohađala višemjesečni tečaj deminiranja – svaka smjena započinje demonstracijom dijela procesa: podsjetnik na stalno prisutne opasnosti posla koji ih čeka. Pored željezničke pruge nalaze se i kola hitne pomoći.
Nakon toga, sunce je već potpuno izašlo, raširile su se, svaka zauzimajući mjesto na rubu zemlje koje je već očišćeno. Čuje se zviždaljka: znak koji znači da bi trebale biti spremne početi. Kada se čuje drugi put, one padaju na koljena, premještajući svoje metalne detektore preko malog pravokutnika zemlje koji su prvo pažljivo označili crvenom vrpcom. Ako detektor ne proizvodi nikakav zvuk, prebacuju se prema naprijed i ponavljaju proces. Pored njih je kanta alata: makaze za četke; oslikani štapići za obilježavanje područja koja su očišćena. U nekim mjestima Halo koristi teške mašine za uklanjanje mina. Ali Cabiova izolacija i pozicija ovdje to čine nemogućim. Posao se mora obaviti ručno, centimetar po centimetar. Intenzivan je posao, i one to rade u polusatnim segmentima, 10-minutna pauza između svakog.
„Volim puhati u zviždaljku“, kaže Suzana Soares, uz osmijeh. Soares, koja ima 28 godina, započela je kao kuharica, potom je premještena u deminere i sada je zapovjednica odjeljenja. “Moja je odgovornost da osiguram da su svi sigurni, da svi koriste svoje pauze za odmor. To je veliki posao, a izabrana sam od svih ovih djevojaka. ”
Dok je ona na poslu, sestra brine o njenoj maloj kćeri. Nedostaje joj, a to joj teško pada. “To nije komad torte”, kaže ona. Ali sve to vrijedi. Više nije ovisna o roditeljima, svom djetetu može dati sve što treba. Kao i svakoga tu i njenu porodicu zahvatio je rat. Sada ima priliku da izvrši promjene u svojoj zemlji: „Divno je vidjeti područje koje smo očistili.“
U zraku se osjeti doza feminizma. Esperança Ngando, koja ima 24 godine, kaže mi da je bila primorana prijaviti se za posao u Halou kad joj je regrut rekao da će njen posao spasiti živote ljudi (ona je još jedna od onih koje su srele princa Harryja u Huambu – mada kad razgovaram s njom sedmicu prije njegove posjete, ona nema pojma ko je on). „Te riječi su me pogodile“, kaže ona. Kad je shvatila da će sedmicama morati da živi u šatoru u grmlju, plakala je: ima muža i trogodišnjeg sina. Ipak joj se sviđa sadašnji život. Tu je pronašla solidarnost. „Sretni smo zajedno. Mi smo porodica.”
Ponekad žene ne pronalaze ništa. Ali ujutro moje posjete, mina je otkrivena – to ih čini vrlo sretnim – i prije nego što sam otišla, ona je detonirana pod kontroliranom eksplozijom. Promatrajući takvu eksploziju, pitate se kako bi svako ko neočekivano dođe u kontakt s takvim uređajem mogao preživjeti. Neki prežive iako sa zastrašujućim ozljedama. Popisom 2014. zabilježeno je 88.000 živućih žrtava eksplozivnih ostataka rata (stvarni broj je vjerovatno veći). Nadalje, nesreće se i dalje događaju čak i na područjima koja su i službeno očišćena.
U Huambu, sljedećem stajalištu na mom putovanju, ostalo je samo jedno neočišćeno minsko polje, a kao rezultat toga, grad je naglo porastao od Dianinog posjeta 1997. Minsko polje H013, kojim je prošla pod punom zaštitom, potpuno je očišćen od 2005. , a sada je, kako je saznao njen sin, kad je prošle sedmice koračao njenim stopama, prometna ulica, prepuna ljudi i saobraćaja (1997. još je bila poluseoska). Ipak, prije mjesec dana, troje djece iz iste porodice nastradalo je od eksplozivnih sredstava u gradu.
Desetogodišnji Manuel Rodriguez živi u San Antoniju, barriou koji je nekada bio blizu nekoliko vojnih baza Huamba. Prije tri godine, on i četvorica njegovih rođaka igrali su se sa na djedovoj zemlji kada je jedan od njih pokupio nešto. U eksploziji koja je uslijedila, poginuo je dječak, Frederico dok su Manuel i još jedan rođak Jeremiah izgubili dio nogu. Spasili su ih vojnici, a u bolnici su proveli tri sedmice.
Kako je bilo kad se vratio kući? „U početku je bilo teško“, kaže, zureći u majicu Liverpoola (on je fan fudbala). „Morao sam naučiti koristiti štake. Cijelo vrijeme sam padao. “Ako bude imao sreće, u budućnosti će mu u ortopedskom centru Huambo, bolnici koja je prošle sedmice preimenovana u sjećanje na Dianu, biti urađena proestetička noga. Ali u Angoli ništa nije zagarantovano.
Drugi, decenijama žive sa svojim ozljedama. U blizini je dom Luciane Baroso, majke osmero djece. Baroso je izgubila vid 1994. godine, kada je imala devet godina, u nesreći u kojoj je poginula njena sestra Valentina. Dvije su djevojčice bile na obližnjim poljima kako bi uzele krompira za ručak. Njena sestra udarila je u minu motikom i ona je eksplodirala. Luciana se nekako uspjela odvući do ceste; u bolnicu ju je na svom biciklu odveo jedan dječak.
„Nadala sam se da ću se ponovo moći vidjeti“, kaže ona. “Kad su me otpustili iz bolnice, niko mi nije rekao da neću.” Kako se snašla? Kakav je uticaj nesreća imala na njen život? „Trauma je još uvijek sa mnom“, kaže ona. „Ne mogu raditi obične stvari.“ Suze se kotrljaju niz njeno lice. “Osjećam se vrlo loše.” Na vratima njezina majka Marija tiho plače.
Bilo bi lako osjetiti se beznadno, znajući razmjere djela koja su pred njima. Ali svi se slažu da je Dianin posjet ovde bio prekretnica. To je povećalo finansiranje i dovelo do izrade nacrta sporazuma iz Ottawe, koji će kasnije potpisati 133 zemlje. Svi koji su uključeni u razminiranje u Angoli nadaju se da će Harryjeva posjeta podsjetiti javne i privatne donatore na to da ono za što se njegova majka borila još nije u potpunosti ostvareno.
U međuvremenu, vlada Angole je nedavno s fondacijom Halo potpisala sporazum vrijedan 60 milijuna dolara koji će joj omogućiti da očisti 135 minskih polja u nacionalnim parkovima Mavinga i Luengue-Luiana, zemljištu koje uključuje rijeke koje hrane deltu Okavango, jednu od posljednjih afričkih divljina i domu za hiljade ugroženih vrsta.
Povrh svega, nalazi se činjenica da je 30 zemalja očišćeno od mina od 1997. godine. Mozambik, još jedna bivša portugalska kolonija, proglašena je slobodnom od mina 2015. „To je trajalo 22 godine“, kaže Ralph Legg, Haloov programski menadžer u Angoli. „Čak i kada se posao čini preobimnim, nema izgovora. To se može učiniti i to se mora učiniti.”
