PRIJAVA
Ahmed Lindov, na posljednjim općinskim izborima, dobio je mandat kao vijećnik općine Kvinesdal. Ovo će biti drugi mandat Lindova u općinskom vijeću. Rođen je 1993. godine, a porijeklom je iz naše Bosne i Hercegovine. O odnosima Norveške sa BiH, Srebrenici i ključnim razlikama mladih u ove dvije zemlje Ahmed Lindov razgovarao je za Intelektualno
Ponovo ste izabrani u Općinsko vijeće općine Kvinesdal u Kraljevini Norveškoj, koliko ste zadovoljni prethodnim mandatom i koji su Vaši planovi za naredni mandat?
Lindov: Prethodnim mandatom sam zadovoljan. Moja stranka je ovaj period provela u opoziciji, ali sam bez obzira na to, imao više usvojenih prijedloga. Jedan takav je, naprimjer, dodjela stipendija za studente od strane Općine, koji svakodnevno putuju na fakultete u drugim gradovima. Drugo što bih istakao je da smo uspjeli sprovesti prijedlog o upotrebi električnih automobila. Prošle sedmice je objavljen prvi tender za kupovinu dva električna auta, koje će koristiti Općina. Prije tri godine je napravljena prva stanica za punjenje električnih automobila, dok je druga trenutno u pripremi. Sve navedeno je vezano za općinu Kvinesdal. Međutim, drugi pravac u kojem sam išao, jeste povezivanje Kraljevine Norveške i BiH. Kroz cijeli prvi mandat sam nastojao da koristim svoj politički položaj u Norveškoj, da bih promovirao BiH i podigao svijest kod Norvežana o našem narodu, kao pozitivnom i vrijednom narodu. To ću, naravno, nastaviti i u sljedećem mandatu. Ono što sam na ovom polju uradio, jeste inicijativa da se izjednače penzijska prava Bošnjaka u Norveškoj. Za to nam je potrebna izmjena zakona. Ja sam predao ovu inicijativu stranci, a stranka je predložila Parlamentu izmjenu zakona, koju vladajuće stranke, nažalost, nisu podržale. Međutim, ja ću nastaviti sa borbom sve dok se to ne promijeni. Također, trenutno radim na tome da jedna dječija fudbalska ekipa posjeti Norvešku sljedeće godine i učestvuje na najvećem dječijem turniru na svijetu “Norway Cup”. Dalje, radimo na iznalaženju mogućnosti za korištenje reumalnih lječilišta u BiH za pacijente iz Norveške. Uspjeh u ovoj akciji značilo bi da u BiH imamo povećan broj korisnika ovih usluga, a time bi jačali ovu granu usluge u našoj domovini.
Kakav je, po Vašem mišljenju, položaj Bošnjaka u Kraljevini Norveškoj? Možete li nam objasniti kakav je odnos matice prema dijaspori i obrnuto, te kako poboljšati naše odnose?
– Bošnjaci imaju dobar položaj u norveškom društvu. Mi smo, kao nacija, najbolje integrisani u norveško društvo. Imamo najveću stopu visoko obrazovanih ljudi, od svih skupina u Norveškoj. Od Norvežana smo, kao narod, dobro prihvaćeni i poštovani. Nažalost, nakon 25 godina boravka Bošnjaka u Norveškoj dešava se problem sa asimilacijom. Postaje sve teže mlade aktivirati i angažovati u udruženja, te ih dovesti na okupljanja koja imaju za cilj promovisanje BiH i bosanskog jezika. Odnos matice prema dijaspori u Norveškoj je isti kao i prema čitavoj dijaspori. Nažalost naša domovina do sad nije imala mogućnosti da se brine, u dovoljnoj mjeri, o svojim građanima izvan granica. Ja to razumijem. Ustav BiH je, blago rečeno, komplikovan, te je teško očekivati da naša domovina može održavati jake institucionalne odnose. Mi imamo Ambasadu BiH u Kraljevini Norveškoj, te na taj način jačamo vezu sa domovinom i njenim institucijama. Odnosi se mogu poboljšati aktivnim radom naših ljudi, kako u Norveškoj, tako i u BiH. U zadnjim godinama su se desili određeni iskoraci kada je u pitanju odnos domovine prema građanima u dijaspori, što je naravno za pohvalu. Na nama u dijaspori je da to iskoristimo.
Gdje Vi vidite mogući napredak odnosa između BiH i Norveške?
Jedan ste od organizatora posjete norveških bajkera Srebrenici. Kako ste zadovoljni organizacijom i kako je prošla posjeta Srebrenici? Možete li nam reći, koliko Norvežani znaju o genocidu u Srebrenici i generalno o agresiji na Republiku BiH?
– Ovog ljeta sam bio u organizaciji dolaska norveškog udruženja “Bikes for Peace” u BiH. Zadovoljan sam organizacijom. Učesnici su oduševljeni uslugom u BiH, ali i samom državom. Jako sam sretan što su osjetili ljepotu bosanske prirode i bosanskog čovjeka. Mi smo imali biciklističku rutu Sarajevo – Srebrenica preko Vlasenice i Zvornika. Tako smo učesnicima pokazali područje gdje je počinjen genocid i etničko čišćenje od 1992. do 1995. Prvo mjesto koje smo posjetili bio je logor Sušica u Vlasenici. Potom smo obišli Vlasenicu i Zvornik, nakon čega smo stigli u Srebrenicu i memorijalni centar u Potočarima. Tada su vidjeli more bijelih nišana i tek tada su shvatili šta je to genocid u Srebrenici. Postali su svjesni da svi oni brojevi žrtava, o kojima pričamo, imaju imena i prezimena, te da su to bili očevi, sinovi… Tišina se uvukla među učesnike i sa poštovanjem su obišli memorijalni centar. Jedino što su rekli, prilikom izlaska iz Centra, jeste da se to više ne smije nikada desiti i da se ne smije zaboraviti. Oni sada žele da priču o genocidu u Bosni podignu, za norveški narod, na jedan veći nivo. Smatraju da o ovom događaju moraju i moramo mnogo više učiti, radi žrtava i radi njihovih porodica, da se zna da su oni ti koji su bili na pravoj strani historije i da su zbog toga mučki ubijani. Meni je drago što sam uspio pokazati gostima iz Norveške da genocid nije bio samo u Srebrenici, već da je čitavo područje manjeg bh. entiteta mjesto genocida nad Bošnjacima.
Koje su po Vama ključne razlike između mladih u BiH i omladine u Kraljevini Norveškoj?
– Ključna razlika je što omladina u BiH mora svakodnevno slušati politička natezanja i prijetnje, koje se ne mijenjaju evo već 20 godina. Uvijek je na fonu ista priča, kojom se nastoje prestrašiti građani i to od onih političara čije su ideje poražene na ratištima u BiH i pred međunarodnim sudom u Haagu. Taj zagađeni medijski prostor utiče na svijest omladine, te je to po mom mišljenju jedan od glavnih razloga zašto je omladina fokusirana na odlazak iz domovine. Mladi u Norveškoj to ne moraju slušati, te su više fokusirani na svoj razvoj i doprinos društvu. Druga razlika je da mladi u Norveškoj nemaju veliku podršku porodice kroz život. Pri ovome mislim na finansijsku podršku. Norvežani kada napune 18 godina, uglavnom napuste svoje domove i počinju samostalan život. Dok završe fakultet imaju velike dugove, jer u Norveškoj nema stipendija, već se diže studentski kredit, od kojeg možeš dobiti 40% kao stipendiju, ukoliko završiš sve u roku. Time omladina dobije veću želju za borbom i dokazivanjem da bi uspjeli. U BiH je suprotna situacija, gdje se uglavnom roditelji žrtvuju za svoju djecu, nastojeći im obezbijediti bolje uslove. Po mom mišljenju, to je kontraproduktivno, jer naša omladina nije dovoljno borbena i nema veće želje za dokazivanjem. Kasnije kada prođu određene godine bude da je uvijek neko drugi kriv, država jer nam nije obezbijedila ili učitelj koji nas „ne voli“. Jednostavnijim riječnikom, omladina je lišena odgovornosti za svoje postupke i uvijek tražimo nekog drugog ko će platiti cijenu za naše greške, a to su uglavnom roditelji i društvo.
Koja je Vaša poruka mladima u domovini?
