PRIJAVA
Na mjestu stradanja cvijeće su položile delegacije, kao i brojne civilne žrtve rata.
“U masakru sam izgubio dvojicu drugova. Radio sam u tržnici i prodavao svijeće, njih dvojicu sam ispratio do vrata, oni su izašli a ja sam ostao, obojica su tada poginula. Sjećanja su zaisza teška. Da su mi rekli da izađem i ja bih poginuo, međutim ostao sam na vratima kada je granata pala, i mene je detonacija bacila. Nikada me niko nije pozvao nigdje, nikakva organizacija, opština. Da sam ovo preživio u Njemačkoj imao bih penziju, ovdje nemam ništa”, kazao je Damir Malagić, koji je imao 15 godina u vrijeme masakra.
Rasim Koso je kazao da je bio prisutan tokom masakra na Markalama, te da nije mogao ni zamisliti da se nešto slično može desiti.
“Imao sam neki predosjećaj, kao da mi je objavljeno da će na taj dan rat prestati, i ja sam došao na ovo mjesto. Kada sam došao bilo je oko 11 sati, i bilo je puno naroda koji je tražio nešto za prehranu. Stajao sam ovdje i čuo granatu koja je ispaljena, ali nisam mislio da je ta granata poslana baš na ovo mjesto, ali ona je došla ovdje. Vidio sam da je bilo previše mrtvih, ranjenih. Ustao sam i stajao uspravno kao da nisam ranjen, pitali su me jesam li ranjen, rekao sam da ne znam ni ja, a kada sam pogledao u cipele one su bile pune krvi. Nisam tada osjećao da sam ranjen. Kada se sve to završilo stavili su me u auto gdje su pored mene bile dvije mrtve žene i prevezli su me u bolnicu”, kazao je Koso.
Amerisa Ahmetović u masakru 1995. godine ostala je bez noge. Tada je imala 16 godina.
“Ne mogu ni ispričati… To je bilo strašno, tuga… Svaki put osjetim istu fizičku i psihičku bol. To je nešto najteže što se ikome moglo desiti. Mi koji smo tada izgubili nekog svog ili ostali bez dijela tijela znamo kako dan danas živimo sa tim posljedicama”, priča Amerisa.
Na pitanje kakav je odnos države BiH prema civilnim žrtvama rata, ona ističe da nije zadovoljna stanjem.
“Govorim u ime svih civilnih žrtava rata. Prije svega, nemamo pravo na ortopedsko pomagalo dostojno čovjeka. Treba mi proteza sa kojom mogu da funkcionišem, a mi to nemamo. Imamo proteze iz 1941. godine. Drugo, primanja koja dobijamo su mizerna i minimalna, nisu nam dovoljna za život. Mi smo kategorija stanovništva koja posljednja dobija invalidnine. Moramo moliti za svoje svaki put”, kaže ova žrtva.
Obilježavanju je prisustvovao i ministar za boračka pitanja KS Ismir Jusko.
“U zadnja četiri mjeseca gotovo da nije bilo sedmice da nismo obilježavali značajne datume i događaje koji su vezani za odbrambeno-oslobodilački rat 1992-1995. Svaki od tih datuma ima svoju težinu, a današnji ima dvije simbolike. Ovo je bio zadnji masakr u opkoljenom Sarajevu kada su 43 naša sugrađanina dala svoje živote. Bili su krivi samo zato što su živjeli u opkoljenom gradu, što su odlučili da ostanu ovdje i da ga ne napuste. Drugo, ovaj masakr je bio razlog pokretanja zračnih NATO udara, nakon čega je sve krenulo prema tome da je na kraju došlo do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma”, kazao je Jusko.
On je istakao kako ne postoji način da se žrtvama mogu vratiti oni koje su izgubili, te da sudske presude ne mogu biti satisfakcija nijednoj majci, ocu, djetetu koji su izgubili svoje najbliže.
“Vlada KS daje sve sa svoje strane i u granicama svojih mogućnosti da onima koji su predstavnici ratnih vojnih veterana i civilinih žrtava rata nadoknadi makar mali dio izgubljenog u proteklom ratu”, zaključio je Jusko.
Tog kobnog dana, 28. avgusta 1995. ubijeni su: Omer Ajanović, Hidajet Alić, Salko Alić, Zeno Bašević, Husein Baktašević, Sevda Brkan-Kruščica, Vera Brutus – Đukić, Halida Cepić, Paša Crnčalo, Mejra Cocalić, Razija Čolić, Esad Čoranbegić, Dario Dlouhi, Salko Duraković, Alija Dževlan, Najla Fazlić, Rijad Garbo, Ibrahim Hajvaz, Meho Herceglić, Jasmina Hodžić, Hajrudin Hozo, Jusuf Hašimbegović, Adnan Ibrahimagić, Ilija Karanović, Mesudija Kerović, Vehid Komar, Muhamed Kukić, Mirsad Kovačević, Hašim Kurtović, Ismet Klarić, Masija Lončar, Osman Mahmutović, Senad Muratović, Goran Poturković, Blaženka Smoljan, Hamid Smajlhodžić, Hajro Šatrović, Samir Topuzović, Hamza Tunović, Ajdin Vukotić, Sabaheta Vukotić, Meho Zećo i Narima Žiga
Masakr kod Gradske tržnice bio je posljednji veliki zločin u opkoljenom Sarajevu. Uslijedila je operacija NATO-a „Deliberate force“ (Namjerna sila) i vojno-političko rukovodstvo Srba tada je bilo prisiljeno na deblokadu Sarajeva i povlačenje artiljerije s položaja oko glavnog grada BiH.
Zločin na Markalama krajem avgusta 1995. godine, bio je drugi veliki masakr na toj sarajevskoj tržnici.
Prvi se dogodio 5. februara 1994. godine kada je minobacački projektil, ispaljen s položaja tzv. Vojske Republike Srpske na području sela Mrkovići, pao na gradsku tržnicu.
Tom prilikom ubijeno je 68, a ranjeno 144 građana Sarajeva.
