PRIJAVA
Kaže da je u posljednje dvije godine obišao cijelu Bosnu i Hercegovinu, a često je i u regiji. Naviknut na rad sa strancima, svaki dan ima priliku upoznati nekog novog. O svom iskustvu odrastanja u srebreničkoj enklavi ima često priliku govoriti sa svojim saputnicima, kaže da turisti uvijek žele saznati više o historiji Bosne i Hercegovine, a posebno o ratu i stradanjima devedesetih.
Rođen je u srebreničkom selu Sućeska, gdje je živio sve do jula 1995. godine i genocida u Srebrenici. Kao dječak je prešao preko šume, a lična iskustva su ga uputila na studij historije. Godinama je bio uključen u organizovanje različitih inicijativa u bošnjačkoj povratničkoj zajednici, pa je tako i 2012. bio među inicijatorima ideje “Glasaću za Srebrenicu” koja je mobilizirale Srebreničane širom svijeta da se registruju i glasaju u mjestu iz kojeg su prognani.
“Ne volim pričati o politici. Uvijek sam na sve što sam radio gledao kao na alat kako da pomognemo ljudima koji tu žive. Sjećam se donošenja Zakona o pravima lica koja se vraćaju iz Kantona Sarajevo u RS, kojim su zaštićena prava povratnika na zdravstvenu, socijalnu i boračko-invalidsku zaštitu. Na tome sam radio sa Emirom Suljagićem, Elmedinom Konakovićem i Nedimom Jahićem. Sjećam se da je podrška dolazila sa svih strana, za neka se pitanja nije gledalo ko je iz koje stranke, ljudi su dolazili i nastojali napraviti iskorak. Isto tako, sa sadašnjim ministrom izbjeglih i raseljenih Edinom Ramićem smo radili na osiguranju sredstva za zdravstvenu zaštitu povratnika pri UKC Tuzla. To su neke stvari koje ostanu, kada u silnoj diskusiji o različitim pozicijama ili nekim sukobima, imate nešto da kažete – popravilo je život običnog čovjeka”, pojašnjava Almir.
Danas je daleko od aktivizma. Porodične obaveze, djeca te svakodnevne obaveze u poslu, onemogućavaju ga da se bavi zajednicom na način kako što je to prije činio. Kroz svoju kompaniju “Argenta”, pored prevoza turista, i danas osjeća obavezu da nešto vrati kraju iz kojeg dolazi. Njegova kompanija vrši prevoz i povezuje brojna srebrenička sela, a “Argenta” đake iz Srebrenice i Bratunca nerijetko vozi na ekskruzije po cijeloj zemlji.
“Najteže je zimi. Treba probiti put. Često vozači budu prvi na cesti koji tuda prođu. Ali, zamislite sreću kada se provučete kroz snijeg i na kraju ceste vas čeka nasmijano dijete u čizmicama. Nečije čedo, koje vam roditelji povjere svaki dan, da ga odvezete do škole, da uči, saznaju, da se druži sa svojim vršnjacima. Velika je to odgovornost, ali i nešto što ti ispuni srce”, prepričava nam.
No, najviše brige za njega nosi priča o đacima iz Nove Kasabe.
“Kada je krenula priča sa protestima djece i roditelja iz Konjević Polja, sjećam se tog zanosa i vremena šatora ispred OHR-a. To je bila borba za sve nas. Nakon nekog vremena, oni su se povukli, vjerujući da će sudovi donijeti ispravne odluke i spasiti našu djecu. Istovremeno, roditelji, ali i institucije, nisu ostali skrštenih ruku. Pokrenut je Edukacijski centar u Novoj Kasabi, koji i dan danas funkcioniše, te – uvjeren sam, zahvaljujući saradnji sa Udruženjem učitelja Kantona Sarajevo, Kantonalnim ministarstvom obrazovanja, nauke i mladih, te Federalnim ministarstvom raseljenih osoba i izbjeglica, nudi najnapredniju moguću nastavu za đake. Kada pogledam nastavu, šta djeca uče, koliko su napredovala, uvijek sam presretan. Međutim, svake godine sam u strahu šta će se dogoditi naredne školske godine. Ideja da je to sve privremeno uvijek nas vraća na to – šta nas čeka kada jednog dana taj program prestane. Gdje će se djeca vratiti”, priča nam naš sagovornik.
Sa svojom kompanijom “Argenta” preuzeo je obavezu prevoza đaka do Nove Kasabe. Rade od 2014. godine prevoz do Cerske.
“Cerska, Pahljevići, Konjević Polje, Kasaba, svaki dan dva busa dnevno. U našoj firmi radi sedam ljudi iz povratničke zajednice. Svaki dan pričam s njima, lome se oko odlaska za Evropsku uniju. Ista je priča sa roditeljima i djecom. Mnogi iz moje generacije su već otišli. Kada sve to vidim, znam da su ovakvi pokušaji jedino što nam ostaje u nastojanju da sačuvamo šansu za djecu koja tek dolaze. Zato se moramo boriti, i to mi ne da da prestanem, prodam autobuse i svoju sreću potražim negdje drugo”, dodaje.
“Argentine” autobuse djeca prepoznaju u daljini. Svim vozačima već znaju imena, a i oni moraju dobro pratiti da kojeg đaka ne zaborave preuzeti na ruti do škole. Priča o školi u Novoj Kasabi, protestima roditelja iz Konjević Polja, i svemu što se tiče diskriminacije u pristupu obrazovanju za povratnike u RS-u, već odavno nije u centru pažnje domaće javnosti.
“Vijest k’o vijest, sve traje tri dana, a nama ostaje da se borimo”, kaže nam Almir i poručuje da će njegovi autobusi nastaviti voziti, dok god bude djece na putu do Kasabe.
(Vijesti.ba)
