Kako\n su stvari perverzne u Bosni i Hercegovini! Kabinet \u010dlana Predsjedni\u0161tva\n te dr\u017eave Milorada Dodika dodijelio je pomo\u0107 u iznosu 1.000 KM iz \nsredstava za interventno kori\u0161tenje teku\u0107e bud\u017eetske rezerve Bosne i \nHercegovine Miletu Vujevi\u0107u iz Lokanja kod Zvornika. I mo\u017eda bi to \npro\u0161lo nezapa\u017eeno da Vujovi\u0107 nije optu\u017een za ratne zlo\u010dine. A jo\u0161 je \nlicemjernije poja\u0161njenje predstavnika Dodikovog kabineta u kojem stoji \nda je osumnji\u010deni ratni zlo\u010dinac Vujovi\u0107 “te\u0161kog ekonomskog i socijalnog\n statusa”.<\/p>\n\n\n\n
Budimo posve jasni: Milorad Dodik ispla\u0107uje bud\u017eetske (na\u0161e) novce \nratnim zlo\u010dincima jer je tako u perverznoj mogu\u0107nosti i jer tako \npokazuje \u0161ta misli i o zlo\u010dincima i o po\u010dinjenim zlo\u010dinima.<\/p>\n\n\n\n
Ina\u010de, Vujevi\u0107 je jedna od osoba kojoj se sudi na Sudu Bosne i \nHercegovine za zlo\u010din po\u010dinjen u Lokanju kod Zvornika \u2013 napad na kolonu \nkoja je iz Teo\u010daka krenula 14. jula 1992. te za sprovo\u0111enje i \u010duvanje 76\n civila, od kojih je 67 ubijeno u Lokanju.<\/p>\n\n\n\n
A mogao je Dodik, samo da je htio, u tom istom selu da na\u0111e istinske \nheroje i njima uru\u010di pomo\u0107. Mogao je, na primjer, da pomogne porodici \n\u0110oki\u0107 u tom malom selu. Mogao je da pomogne herojima.<\/p>\n\n\n\n
Ali, hajdemo redom.<\/p>\n\n\n\n
Ljeto, juli. Srebrenica je pala i ljudi, izmu\u010deni, poku\u0161avaju da se \nprobiju na slobodnu teritoriju. Me\u0111u njima je dosta golobradih dje\u010daka i\n mladi\u0107a. Trauma za traumom. Meci, jauci, ranjavanja…<\/p>\n\n\n\n
Almir Halilovi\u0107, sin Sulje i majke Dite, ro\u0111en 25. 8. 1980. u selu \nBajramovi\u0107i, ima nepunih 15 godina. Sa svoja tri druga probija se kroz \n\u0161ikaru. Sa njim su Sakib Kiveri\u0107, Emin Mustafi\u0107 i Fuad \u0110ozi\u0107. Djeca koja\n su pre\u017eivjela strijeljanje 17. jula na Branjevu. Na onoj farmi gdje su \n\u017eivi ljudi tretirani kao stoka prije strijeljanja.<\/p>\n\n\n\n
Tresu se na svaki \u0161um, na svaki povik. Tresu se i mole se Bogu dok \niznad njih sijevaju \u010detni\u010dki rafali. Dani su vreli, no\u0107i jo\u0161 gore. Glad \niscrpljuje.<\/p>\n\n\n\n
Vi\u0161e nisu mogli da hodaju. Zaustavili su se u nekakvom vo\u0107njaku i jeli zelene jabuke. Gorke, ali ljekovite u tom trenutku.<\/p>\n\n\n\n
“Stoj! Do\u0111ite, ne\u0107emo vas prijaviti”, \u010duje se.<\/p>\n\n\n\n
Mladi\u0107i su zastali, pogledali se izme\u0111u sebe i potpuno hladno \nsa\u010dekali da smrt do\u0111e po njih. Ugledali su dvojicu srpskih vojnika kako \nidu prema njima. Kraj, to je kraj!<\/p>\n\n\n\n
Ali, eto, sudbina je udesila da nije kraj. Sudbina je udesila spas. \nPrema njima su i\u0161li otac i sin Ne\u0161ko i Slobodan \u0110oki\u0107, ljudi prije \nsvega. Pozdravili su se sa mladi\u0107ima, vidjeli su srebreni\u010dku djecu, a ne\n neprijatelje i odlu\u010dili da im pomognu. Sklonili su ih, nahranili, \nobukli i poslali prema Teo\u010daku. Ne\u0161ko je na\u0161ao svoju staru garderobu i \ndao im. U tih nekoliko dana pazio je Almira kao svoje dijete.<\/p>\n\n\n\n
\u0110oki\u0107i su bili potpuno svjesni \u0161ta rade, rizika kojem se izla\u017eu pred \nkomandom VRS-a, ali su bili na ljudskom zadatku. Pomo\u0107i djeci, pomo\u0107i \nkom\u0161ijama, spasiti \u017eivote \u2013 e, to je ono \u0161to \u010dini heroje.<\/p>\n\n\n\n
Zato Ne\u0161ko i Slobodan \u0110oki\u0107 i jesu ljudske gromade i zato i jesu zaslu\u017eili svu pomo\u0107 ovog svijeta.<\/p>\n\n\n\n
No, na ovim na\u0161im prostorima nesre\u0107a sti\u017ee u talasima, pa sve udara po ljudima, zaobilaze\u0107i neljude i hajvane.<\/p>\n\n\n\n
\u010cetiri mladi\u0107a, na\u017ealost, na putu za Teo\u010dak zalutala su, \u010detnici su \nih uhvatili i priveli u kasarnu “Standard” u Zvorniku, nakon \u010dega im se \ngubi svaki trag. Njihove porodice ni danas ne znaju gdje su skon\u010dali. A \nsad se prisjetite od Dodika nagra\u0111enog zlo\u010dinca Vujovi\u0107a. On je bio \njedan u grupi onih koji su zarobljavali i ubijali neja\u010d na putu za \nTeo\u010dak. Njemu slijedi, kako vidimo, nagrada.<\/p>\n\n\n\n
No, \u0161ta je bilo sa \u0110oki\u0107ima? Kakvu su oni “nagradu” zaslu\u017eili u svijetu u kojem su zlo\u010dinci heroji?<\/p>\n\n\n\n
Odmah, krajem jula ‘95. Ne\u0161ka i Slobodana \u0110oki\u0107a \u010detnici su \nosudili za “pomaganje neprijatelju”. Tu\u010deni su i poni\u017eavani u kasarni \nmjesec dana, a potom poslani na rati\u0161te u Glamo\u010d dok je padao u hrvatske\n ruke. Cilj je bio ovako ili onako ubiti heroje, od ljudi stvoriti mrtva\n usta, koja nikada ne bi prozborila o jednom od rijetkih humanih \u010dinova u\n agoniji nakon pada Srebrenice. Za\u0161to? Samo zato \u0161to su pomogli djeci!<\/p>\n\n\n\n
Me\u0111utim, pre\u017eivjela su obojica. U inat ovom nakaradnom svijetu. Da \nsvjedo\u010de o zlu i dobroti, koji su se sudarili u tih nekoliko dana jula \n‘95. oko Srebrenice. Nagradu nikada nisu dobili. Nikada! Ali, kazne i \nzlostavljanja tek su po\u010deli.<\/p>\n\n\n\n
Ne\u0161ko je u me\u0111uvremenu umro. Skrajnut, poni\u017een, devalviran kao \nljudsko bi\u0107e. A Slobodanova djeca, unuci Ne\u0161kovi, \u0161ikanirani su jer im \nje “otac spa\u0161avao balije”. I umjesto da budu narodni heroji ostali su \nsasvim sami tamo na kraju svijeta, u svom Lokanju.<\/p>\n\n\n\n