Kao srednjo\u0161kolac prisustvovao sam snimanju filma \u201cBitka na Neretvi\u201d u Jablanici. S ozirom da su se scene \u010desto ponavljale, a to je dugotrajno, najbolje se sje\u0107am one kada Jul Briner pali most, koji se nalazio na pola metra iznad hirovite Neretve. Bio sam sa rajom iz Umjetni\u010dke \u0161kole kod jarana Re\u0161ada Osmanovi\u0107a, koji \u017eivi u selu Lug. To je dio Jablanice koje polukru\u017eno obilazi Neretva, pi\u0161e Selver Por\u010da na svom privatnom fb profilu, \u010diji tekst ovom prilikom prenosimo u na\u0161oj stalnoj rubrici Status Dana. <\/p>\n\n\n\n
Bilo je zimsko doba, malo snijega – prava suha zima. Jaka hladno\u0107a je dolazila sa vjetrom, probijala kroz kosti. Re\u0161o nas je pozvao da se sklonimo u \u017deljezni\u010dku stanicu Gornja Jablanica. On je poznavao sve te ljude, jer mu je otac bio \u017eeljezni\u010dar. Rado su nas primili u \u010dekaonicu, gdje je bilo ugodno toplo. Okrepili smo se hranom i \u010dajem. Ostali smo cijelu no\u0107, zezali se, najvi\u0161e smijeha, kako je to obi\u010dno u Hercegovini, gdje su ljudi galantni i prijazni.
Tada sam shvatio kolika je va\u017enost \u017eeljezni\u010dkih stanica za putnike i ljude koji se sklanjaju od vremenskih nepogoda. Dolaze i odlaze putnici, do\u010dekuje ih rodbina i prijatelji. Niko ih ni\u0161ta ne pita, mirno provode vrijeme, mogu ne\u0161to popiti i osvje\u017eiti se u bifeu.<\/p>\n\n\n\n
Kad idem kolima na Vratnik iz Dobrinje, obavezno furam zaobilaznicom. Na skretanju s nje u \u010dar\u0161iju, zaustavim se kod Bistri\u010dke \u017eeljezni\u010dke stanice. Sarajevo ima puno vidikovaca na grad. \u010cini mi se da je najljep\u0161i sa platoa Bistri\u010dke stanice. Sve se vidi kao na dlanu sa \u201cmemli strane\u201d kako se u \u0161ali govori za gradski dio u podno\u017eju planine Trebevi\u0107.
Na tom platou je Bistri\u010dka \u017eeljezni\u010dka stanica, najva\u017eniji projekat gra\u0111evinske restauracije u Sarajevu. Pod kro\u0161njama visokih platana, 42 godine stidljivo se krila arhitektonska ljepotica. Oronula, prepravljana za stambeno kori\u0161tenje \u010dekala je kad \u0107e svanuti dan i ponovo biti onaj autohtoni objekat, tipi\u010dno alpskog stila.
Zgrada \u017eeljezni\u010dke stanice Bistrik izgra\u0111ena je nakon \u0161to su austro-ugarske vlasti 1882. godine \u017eeljeznicom uvezale Sarajevo sa Slavonskim Brodom i Budimpe\u0161tom. Tada se stvorila potreba da se sa Sarajevom pove\u017eu i isto\u010dni dijelovi BiH, gdje su uz granicu sa Srbijom, bili stacionirani vojni garnizoni.<\/p>\n\n\n\n
Tako je stvorena ideja o izgradnji tzv. Isto\u010dne pruge prema Vi\u0161egradu, odakle se preko \u0160arganske osmice moglo putovati dalje, za Beograd, Sofiju, Solun i Istanbul. Pu\u0161tanje pruge u promet 1906. godine ozvani\u010deno je i otvaranjem zgrade \u017deljezni\u010dke stanice na Bistriku uz koju su napravljeni bife, zgrada za upravitelja, skladi\u0161te tovarne gra\u0111e, nasip, tunel i most Isto\u010dna uskotra\u010dna pruga, koja je povezivala Sarajevo sa isto\u010dnim krajevima BiH, u du\u017eini od 161,5 km.
Bistri\u010dka stanica je u svojim posljednjim godinama stekla svjetsku prepoznatljivost, jer su se pored nje snimali kadrovi filma “Valter brani Sarajevo”.<\/p>\n\n\n\n
Spomenik Bosne i Hercegovine, a nekada reprezentativna \u017eeljezni\u010dka stanica na Bistriku koju je \u010duveni voz \u201e\u0106iro\u201c posljednji put napustio 1978. godine, uskoro \u0107e postati mjesto susreta kulturnih dru\u0161tvenih doga\u0111aja zna\u010dajnih za Sarajevo.
Bistri\u010dka stanica \u0107e biti rekonstruisana po izvornom stanju objekta.<\/p>\n\n\n\n
U Sarajevu, na Ilid\u017ei se nalazi i druga \u017deljezni\u010dka stanica, istog arhitektonskog tipa, koja \u0107e se tako\u0111e rekonstruisati. Obje stanice \u0107e biti biseri u nisci kulturno historijskih objekata i pretvorene u muzeje.
Stanice su mjesta gdje se okupljaju ljudi i kre\u0107u na razne destinacije. Bistri\u010dka pruga koja je vozila na istok do Vi\u0161egrada je prolazila kroz najljep\u0161e planinske predjele. Nizali su se tuneli, kroz koje je \u201c\u0106iro\u201d garavio lica putnika u vozu i izletnika na otvorenim vagonima, koji su prevozili drvenu gra\u0111u.<\/p>\n\n\n\n
Dah\u010du\u0107i, prolazio je popularni \u201c\u0106iro\u201d kroz prelijep kanjon rijeke Miljacke. Teren prema Srbiji bio je te\u017eak za probijanje, jer je prolazio kroz kamenite predjele. Austrougarski in\u017einjeri s velikom su mukom projektovali trasu kroz kanjone Miljacke i Pra\u010de zbog veoma te\u0161ke konfiguracije terena. Iako su dr\u017eavni slu\u017ebenici zadu\u017eeni za gradnju bili zaprepa\u0161teni slo\u017eeno\u0161\u0107u trase, s dr\u017eavnog je vrha stiglo nare\u0111enje da se pruga mora graditi po svaku cijenu. Ta je cijena iznosila, ura\u010dunav\u0161i radnu snagu, usjeke, tunele, \u0161ine, stani\u010dne zgrade i samu \u017eeljeznicu, ni manje ni vi\u0161e nego kilogram zlata po jednom metru. Tako narod pri\u010da, a jel istina, ne znam. Pravili se tuneli i podzidi koji i dan-danas stoje kao da su ju\u010de napravljeni.
U blizini stanice na Bistriku ima neobi\u010dan prizor. Ogromni platan obgrlio je betonski stubi\u0107 koji je obilje\u017eavao prugu. Upio ga je u stablo i ostavio njegovu gornju povr\u0161inu da se mo\u017ee lijepo na njeg sjesti.<\/p>\n\n\n\n
Posljednji \u201c\u0106iro\u201d je zapi\u0161tao kroz ovu stanicu 1.augusta 1978. godine i od tada stanica gubi svrhu. Poneki bistri\u010dani su bili sretni jer nema piska i dima, ali ve\u0107ina je bila tu\u017ena, jer vi\u0161e nema \u201c\u0106ire\u201d.<\/p>\n\n\n\n